piskaralo Tixi

svejedno kreni

zadihanim koracima
lutaš
križaljkom svojih bezimenih ulica

u zjenicama
nosiš sjenke prolaznika
čiji ti zlokobni smijeh dovikuje
«izgubljena»

tvoja su koljena
pokrivena
zrelim malinama

sudaraš se
s licima izloga
a tvoji snovi
ostaju zarobljeni u njihovim
popljuvanim očima

tvoja svitanja
izdišu
na rubu pločnika
slastan zalogaj lutalicama

na kraju
drvoreda staklenih mjeseca
daleko od hladnih pogleda
ti si platnena lutka
njihovih izgubljenih djetinjstva

svejedno kreni i
koračaj
koračaj
koračaj
za snovima