piskaralo Tixi

rijeka stihova

prebacuješ nogu preko noge
udišeš paučinaste izdanke
mirisnih štapića
i mijenjaš svoje ime u «India»
ustaješ iz fotelje svojih misli
i dok prilaziš stolu
promatraš kako
niz tvoje bokove
neposlušno teče
rub svilene spavaćice
tvoji vitki prsti upijaju
nepregledna prostranstva papira
magličastom tišinom
pališ svijeće
i zamišljaš kako se u njihovim
rumenim obrazima
rađaju tvoje sretne zvijezde
poput leptira
vrh olovke slijeće na tvoje usne
u noć
osluškuješ sitne pore zidova
ližeš vrh olovke
rasipaš sitna zrnca vremena
tvoja je utroba gnijezdo sasušenih latica
natapaš ih željom
ne bi li iz nje potekla
rijeka stihova koja ti ne pripada