Put valova
Samoljepljiva traka.
Škare.
Konopac.
Za označavanje, crni flomaster.
Vreće za smeće.
To imam.
Nedostaju mi kartonske kutije.
Od jabuka, krušaka, bresaka, bilo čega.
S obližnje tržnice.
Bez mrlja nagnječenog voća ili koštica.
Suhe i čiste.
Čvrste.
Drage su mi one od agruma, no sad ih nemaju u ponudi.
Može i koja od cipela.
Za sitnije predmete.
Na kiosku ću usput kupiti novine.
Treba zaštiti nekoliko staklenih drangulija.
A onda.
Zasukati rukave.
Svezati kosu u rep.
Pa se primiti posla.
Isprazniti police.
Ladice.
Garderobne ormare.
Podijeliti na hrpice.
Razvrstati u kategorije.
Ide.
Ne ide.
Kratka pauza za sendvič.
Nosim.
Ne nosim.
Popiti gusti sok od marelice.
Čuvam.
Bacam.
Prošetati noge do kante za smeće.
Natrag kući.
Zalijepiti kutije.
Flomasterom ispisati sadržaje.
Bez žurbe.
Dan.
Dva.
Može i sedam.
A onda do grada.
Šetnja s fotoaparatom.
I nekoliko poziva za kavicu.
Dvije.
Tri.
Sa svima se pozdraviti.
Izljubiti.
U goste pozvati.
A onda.
Sve kutije ukrcati.
Tegle s cvijećem između kutija ugurati.
Skupiti Roxy.
Krećemo.
Put valova.
Raskošnih palmi.
Cvrčaka.
I da.
Ovaj se put nećemo vratiti.
Tixi
|
