na en ten tini, iz arhive ; ))
U MOJOJ GLAVI NOVI PODSTANAR
Početkom tjedna pokucao je na vrata, noseći u lijevoj ruci malu putnu torbu, a desnom je pod miškom pridržavao crnu kutiju. Visok i mršav mladić, koščatih, tankih udova podsjetio me na drvene štule. Obučen u traperice, po mojoj slobodnoj procijeni dva broja prevelike i majicu bez rukava djelovao je još mršavijim. Njegovo tijelo nosilo je na ramenima iznimno malu glavu s tamnim, upalim očima, krivim nosom, a dvije tanke, blijede linije ispod nosa bile su usne. S vrha njegova nosa klatila se velika, sjajna kapljica znoja: kap, u sekundi je otvorio usta i uhvatio ju je vrhom jezika.
Razrogačila sam oči: koja preciznost!
- Dobra večer, iznajmio bih na kratko vrijeme jednosoban stan - objasnio je jedva otvarajući usta.
- Imate li još stvari?
- Ne, ova torba i kutija su sve što imam.
- Koliko planirate ostati? - upitala sam visoko podignutih obrva.
- 30 dana – odgovorio je odlučno.
- Plaća se unaprijed.
- Naravno. - Pružio je presavijeni snop novčanica.
- Izvolite ključ. Biti ćete na drugom katu, simbolično u stanu broj 30. - Uz osmijeh sam mu pružila ključ i dodala: - Želim vam ugodan boravak.
- Hvala - nadovezao se pristojno.
Sinoć oko ponoći ležala sam u krevetu sklupčana pod debelim zimskim pokrivačem, tonući sve dublje u krevet i u san. Probudilo me iznenadno beng, beng po mojim kapcima. Trgnula sam se.
- Tko je? - upitala sam ne otvarajući oči.
- Ja sam - netko je odgovorio.
- Tko ja? - Otvorila sam jedno oko: u sobi je vladao mrkli mrak.
- Pa, ja! - Nije odustajao.
- Sto mu gromova, tko si da si, gubi se s mojih kapaka! - ljutito sam viknula i povukla pokrivač preko glave.
- Ja sam, tvoj novi podstanar. Jesi li za jedno piće prije spavanja? - predložio je.
- Već spavam. I od kada smo nas dvoje na ti? - Zatvorila sam oči.
- Od uvijek! - Njegov je smijeh odzvanjao hodnikom.
- Da? - Bacila sam pokrivač na pod, zamotala se kućnim ogrtačem, te mu otvorila vrata. - Jedno piće i razlaz. Važi?
- Važi. Obećavam. Imaš li koju kap ruma? – Ispitivački me promatrao.
- A koji si ti klinac donio sa sobom? - upitala sam smještajući guzicu u fotelju, u kutu sobe.
- Sebe! - odgovorio je napuhao.
- S malo coca-cole i kriškom limete. – Ispružila sam prst u pravcu kuhinje.
Vratio se s dvije čaše.
- Živjela!
- Živio!
- Gdje smo stali? - upitao je, te sjeo na pod, raširivši svoje udove na sve strane svijeta.
- Kako to misliš, gdje smo stali? - Promatrala sam ga preko ruba čaše.
- Ajde, ajde, ne pravi se blesava, predugo se poznajemo.
- Hm! - Nasmiješila sam se i dodala: - Ti i ja. Nisi moj tip.
- Sad bi još i birala, ali ništa čudno, bila si i još uvijek jesi izbirljiva, ali i nepromišljena i…
- Što i…? - oštro sam ga prekinula.
- Jedno s drugom vodi te na krivi put.
- Da?
- Da. I nesigurnost.
- Stvarno imaš muda! - viknula sam, a moje su ruke tražile džepove, nisam željela da vidi moje ruke: jutros sam izgrizla sve nokte na prstima.
- Pa, baš i nemam. Sve ovisi o tebi – odgovorio je mirnim, tihim glasom i dodao: - Ne budi smiješna i izvadi ruke iz džepova. Do kraja mjeseca opet ćeš imati duge nokte. Znaš kako od mene ne možeš ništa sakriti.
- Tko si zapravo ti?
- Najjednostavnije: ja sam ti. - Nasmiješio mi se prijateljski.
- Teško. – Uzdahnula sam, te nakrivila glavu: osjećala sam se poput upitnika.
- Lakše je nego što misliš. Nas dvoje smo, ako se tako možemo nazvati: ti. Ja sam dio tebe poput bilo kojeg drugog dijela tebe.
- Misliš poput mog oka, uha, prsta...
- Zgodna usporedba, ali mislio sam na tvoje strahove, čežnje, tugu, sreću...na sve što proživljavaš, i što osjećaš, i o čemu razmišljaš u mraku dok te nitko ne gleda, dok si sama sa svojim mislima....sa svim onim što čini tebe tobom. - Ne ustajući dovukao se do mene, sjeo i u tišini me zagrlio.
- Ti si...moja podsvijest - rekla sam tiho: na moje riječi on me je još jače zagrlio.
- Hej, glavu gore! - rekao je veselo i odmah dodao: - Hoćemo li popiti još jedno piće, pa na spavanje?
Klimnula sam glavom.
- Hoću li te opet vidjeti? - upitala sam s punom čašom u ruci.
- Naravno.
- A hoću li te prepoznati?
- Znam kako se ponavljam, ali ti si ta koja utječeš na to. Ti stvaraš moj lik ovisno od stvari i ljudi o kojima razmišljaš, o problemima s kojima se moraš suočiti.
- Znači, možeš biti bilo tko i pojaviti se bilo kada?
- Aha.
- A zbog čega baš večeras?
- Osjećam, boriš se i trzaš, i znaš, kako neće uvijek biti po tvome, onako kako bi ti to željela, koji put ćeš i izgubiti, i s vremenom ćeš prihvatiti gubitak, ali unatoč tome, moraš sama sebi reći ...
- Sve je u redu – prekinula sam ga, završila rečenicu, podigla glavu, te ga pogledala u oči i dodala: - Misliš kako ja to ne znam?
- Znam kako znaš – tiho je odgovorio.
- Ali?
- Samo sam te želio na to podsjetiti kako ne bi zaboravila.
- Ne brini. Neću.
- A sada...- smiješio se.
- Znam, znam...- Popila sam piće do kraja, ustala i vratila se u krevet.
- Laku noć – rekla sam iz navike: podsvijest nikada ne spava.
- Laku noć – uzvratio je, a u sobi je opet zavladao mrkli mrak.
Copyright © by Tixi, 2006.
|
