Ljudi svašta govore, a ja se igram s puževima
Ljudi se pitaju: konzumiranje čokolade (ne)izaziva pojavu bubuljica? Neki kažu točno, a drugi kako nije točno. Znanstvenici, danima zatvoreni u bijelim laboratorijima, kockice čokolade sjeckaju, seciraju, tope, gnječe, kušaju. Oni se zabavljaju, plaće im rastu, a mi poput budala, čekamo rezultate njihovih najnovijih istraživanja. Znanstvenici su tužitelji, branitelji, suci i porota: kako glasi presuda? Točno, u korist kozmetičkih kompanija, jer raste prodaja svemogućih krema u borbi protiv bubuljica. Netočno, u korist tvornica čokolade, pa ambiciozni dizajneri ponude novi dizajn za omot, a čokolade nas zamotane u šarene papire mame s police.
- Ja sam uvjerena kako oni u čokoladu stavljaju neki tajni sastojak od kojega postajemo ovisni o čokoladi, jer kad je otvorim, ne mogu se zaustaviti na jednom redu, već moram cijelu čokoladu pojesti. – riječi su moje bake.
Bakice, ne bi znala, znam samo jedno: što se mene tiče mogu je prestati proizvoditi.
Ne volim čokoladu, draži mi je blesavi svizac koji ju je cijelu noć pakirao, vjerojatno za neku mizernu plaću. I svizac je čovjek, i kao takav, ima svoja prava.
Jedna do tri kockice čokolade mjesečno, meni je i više nego dovoljno, sve drugo su perverzije.
Ljudi govore: sutra će kiša. Kako to oni mogu znati? Ne, nemojte mi reći kako s oblacima razgovaraju, prate njihova kretanja, jačinu vjetra, vremensku prognozu. Tko još vjeruje u vremenske prognoze? Ja ne, bezbroj su se puta preračunali. Nisu oni krivi. Krivi su mjerni instrumenti, vlaga u zraku, susjedova mačka. Uvijek im je netko drugi kriv. Ispeci, pa reci, pa u drugoga prst uperi. Sutra će biti sutra, i ništa više, s kišom ili bez kiše. Biti ću i ja, biti ćete i vi.
Ljudi zbilja svašta govore , a puno svašta je jedno veliko ništa. Ja ne govorim, samo osluškujem glasove u svojoj glavi. Ako mi pođe za rukom prebacim ih na praznu word stranicu. Glasovi, misli, osjećaji žive u mojim pjesama. Neki ljude govore: ti si pjesnik. Nisam i ne želim se pjesnikom zvati. Ja samo zapisujem misli, i ništa više. Trenutak. Trenutke. Želim pisati priče. S vremena na vrijeme izbacim koju, tek toliko kako bi samu sebe mučila. Jednostavno, pisanje priča mi ne ide. Jedno sam se jutro u koštac s pričom uhvatila, pisala, drljala, brljala, brisala, pisala….priča se pojavila u devet nastavka. Trebam li reći kako je ostala nedovršena? Izmučila sam i nju i sebe. Udavila sam glavne likove u moru suvišnih detalja i monotonih opisa. Tako sam jednog dana nove likove Davida i Miu u glavi stvorila, te ih ubacila u najgluplje životne situacije. Nije ispalo loše. U nedostatku nečeg zanimljivijeg, čitljivijeg, ispalo je podnošljivo. Nije za vjerovati, no glava mi je prepuna ideja, slika, ne napisanih priča. Imam čak i folder, vrlo ambicioznog naziva: u stvaranju. U njemu, ni više ni manje, spremljeno pet priča. Svaka započeta, a ni jedna dovršena. Zanimljivo, ni jedna pjesma nije na čekanju. Ljudi govore: pjesma ti leži, pjesma te ide. Neka ide kud god želi. Sretan joj put. Kofere ću joj nositi ako treba.
Ljudi svašta govore, a ja se i dalje igram s puževima.
Više o tome drugi put.
Copyright © by Tixi, 2006.
|
