piskaralo Tixi

Ljudi svašta govore, a ja se igram s puževima

Ljudi se pitaju: konzumiranje čokolade (ne)izaziva pojavu bubuljica? Neki kažu točno, a drugi kako nije točno. Znanstvenici, danima zatvoreni u bijelim laboratorijima, kockice čokolade sjeckaju, seciraju, tope, gnječe, kušaju. Oni se zabavljaju, plaće im rastu, a mi poput budala, čekamo rezultate njihovih najnovijih istraživanja. Znanstvenici su tužitelji, branitelji, suci i porota: kako glasi presuda? Točno, u korist kozmetičkih kompanija, jer raste prodaja svemogućih krema u borbi protiv bubuljica. Netočno, u korist tvornica čokolade, pa ambiciozni dizajneri ponude novi dizajn za omot, a čokolade nas zamotane u šarene papire mame s police.
- Ja sam uvjerena kako oni u čokoladu stavljaju neki tajni sastojak od kojega postajemo ovisni o čokoladi, jer kad je otvorim, ne mogu se zaustaviti na jednom redu, već moram cijelu čokoladu pojesti. – riječi su moje bake.
Bakice, ne bi znala, znam samo jedno: što se mene tiče mogu je prestati proizvoditi.
Ne volim čokoladu, draži mi je blesavi svizac koji ju je cijelu noć pakirao, vjerojatno za neku mizernu plaću. I svizac je čovjek, i kao takav, ima svoja prava.
Jedna do tri kockice čokolade mjesečno, meni je i više nego dovoljno, sve drugo su perverzije.

Ljudi govore: sutra će kiša. Kako to oni mogu znati? Ne, nemojte mi reći kako s oblacima razgovaraju, prate njihova kretanja, jačinu vjetra, vremensku prognozu. Tko još vjeruje u vremenske prognoze? Ja ne, bezbroj su se puta preračunali. Nisu oni krivi. Krivi su mjerni instrumenti, vlaga u zraku, susjedova mačka. Uvijek im je netko drugi kriv. Ispeci, pa reci, pa u drugoga prst uperi. Sutra će biti sutra, i ništa više, s kišom ili bez kiše. Biti ću i ja, biti ćete i vi.

Ljudi zbilja svašta govore , a puno svašta je jedno veliko ništa. Ja ne govorim, samo osluškujem glasove u svojoj glavi. Ako mi pođe za rukom prebacim ih na praznu word stranicu. Glasovi, misli, osjećaji žive u mojim pjesama. Neki ljude govore: ti si pjesnik. Nisam i ne želim se pjesnikom zvati. Ja samo zapisujem misli, i ništa više. Trenutak. Trenutke. Želim pisati priče. S vremena na vrijeme izbacim koju, tek toliko kako bi samu sebe mučila. Jednostavno, pisanje priča mi ne ide. Jedno sam se jutro u koštac s pričom uhvatila, pisala, drljala, brljala, brisala, pisala….priča se pojavila u devet nastavka. Trebam li reći kako je ostala nedovršena? Izmučila sam i nju i sebe. Udavila sam glavne likove u moru suvišnih detalja i monotonih opisa. Tako sam jednog dana nove likove Davida i Miu u glavi stvorila, te ih ubacila u najgluplje životne situacije. Nije ispalo loše. U nedostatku nečeg zanimljivijeg, čitljivijeg, ispalo je podnošljivo. Nije za vjerovati, no glava mi je prepuna ideja, slika, ne napisanih priča. Imam čak i folder, vrlo ambicioznog naziva: u stvaranju. U njemu, ni više ni manje, spremljeno pet priča. Svaka započeta, a ni jedna dovršena. Zanimljivo, ni jedna pjesma nije na čekanju. Ljudi govore: pjesma ti leži, pjesma te ide. Neka ide kud god želi. Sretan joj put. Kofere ću joj nositi ako treba.

Ljudi svašta govore, a ja se i dalje igram s puževima.
Više o tome drugi put.

Copyright © by Tixi, 2006.

autumnal colours like
butterflies
announce
white loneliness

Copyright © by Tixi, 2006.

projekcija

pred mojim očima
postavljen je crveni zid sagrađen od opeka
jednim pogledom projekcija urezanih slika
skladna kompozicija boja i oblika
svaka slika jedna priča
želim detalj na sliku postaviti
sklad narušiti
osjećam
netko će me zaustaviti…

Copyright © by Tixi, 2006.

U ime

U ime jeseni što se
Tiho niz ulicu kotrlja
Igra se priroda
Crveno-žutim slikama.
U ime jeseni
Na mom putu
Vjetar lišće zavodi.
U ime jeseni
Hladna kiša dolazi
Ljeto odlazi
U noć
Šapućem zbogom…

Copyright © by Tixi, 2006.

crna pjesma

mrak
crna maskara
na jastuku
križaljka tankih linija

Copyright © by Tixi, 2006.

Neozbiljno sam ozbiljna

Nižem slova, p-j-e-s-m-a , pišem riječi, ispred očiju: igra suglasnika i samoglasnika. Sa crne stolice, u ritmu tipkanja, igram se stopalima. Protežem nožne prste, pokušavam pod dotaknuti, no sve ostaje na pokušajima. Pitam se: za koliko me centimetara priroda zajebala? Tiho brojim. Bila bi malo viša, pa što, s godinama sam se uvjerila, kako je visina sasvim nevažan faktor.
Dužina me, ovako ili onako ne zabrinjava, zahvaljujem prirodi, nisam s glistom u gaćama rođena. ; )
Za to vrijeme, na monitoru, po bijeloj se word stranici, razbježala crna slova. Mrkim im se pogledom prijetim: ma vidi samo, kako se poslušno poput pačića vraćaju na svoje mjesto. Zadovoljno klimam glavicom, smiješak, dva, oni odgovaraju: tra-la-la!
Čitam, svako slovo provjeravam.
Jebem ti Sunčicu: svi na prozivku! Jedna točka nedostaje. Gdje je gadura mala? Zarez ju prijavljuje, repićem pokazuje. Majčicu joj interpunkcijsku, na dnu monitora, zajebava se Winampom.
Marš, svi na svoje mjesto!
Još nekoliko izvježbanih udaraca po crnim tipkama i, pjesma je napisana.
Sretna, crnu pjesmu čitam. Zadovoljno trepćem očima, ponoć se približava, a topli me krevet poziva.
Laka ti noć, Piskaralo!

Copyright © by Tixi, 2006.

Na kraju

na kraju bezimenog dana
beživotne sjene
tijelo uznemiruju
misao otimaju
gasi se sjaj plavetnila
blijedi crvenilo osmijeha
krik očaja
u mraku sobe
dio mene nepovratno umire

Copyright © by Tixi, 2006.

U zagrljaju

U zagrljaju sumraka
dan odlazi
prošlost je.
Iz zagrljaja noći
jutro budi se
budućnost je.
Na tom putu
sadašnjost je
moj trenutak.

Copyright © by Tixi, 2006.

tribute to Charles Bukowski

u tramvaju...u autobusu

ponedjeljak…petak…ponedjeljak
jutarnja pjesma: ustajanje, umivanje
još jedna šalica kave savršeno bi legla
klep…klep…klap cipele asfaltom lupaju
ubojita ista ruta
u tramvaju… malo mjesta molim
namrgođena lica suputnika
…jutro i vama, gospodo draga
znam, znam vama se žuri
kreni, koči, stani, koči
iznenadna žena vikne
gospodine, ispali su vam krumpiri
čovjek se saginje…stražnjicu pokazuje
he he …dama oči razrogačila, pa se i sama sagnula
krmeljive pospance usrećila
u autobusu…ista priča
svi putuju u mom pravcu
…e nećeš, majku ti tvoju, zajebati mladost moju
jedno mjesto za mene i poštara Čarlija
praznih mjesta više nema, nema, nema
gospođa je stražnjicu na stolici ugnijezdila
na drugu, pored sebe
vrećicu s paprikama izložila
gospodo draga, jedan…dva…tri
svi šute, prigovora nema
paprika je svake krivnje oslobođena
mene, do posljednje stanice
do posljednje stranice Čarli zabavlja
jutarnje raspoloženje popravlja

Copyright © by Tixi, 2006.

Crveno

Vrati se korijenima
Budi lovac
U mraku lak sam plijen
Zgrabi me
Hladna zemlja postelja je
Dohvati me prstima
Stisni me
Ostavi tragove
Zagrizi me
Slatki okus u tvojim ustima
Hranim te
Miris strasti za tebe je zrak
Udahni me
Predajem se
Nabujala sam rijeka
Utopi se
Tvoja sam
Do posljednje kapi
Dok crveno lišće pada po nama…

Copyright © by Tixi, 2006.

dolazak

čujem
dolaziš
poklanjaš dio sebe
izgovorene riječi
duboke poglede
slučajne dodire
ostavljaš
neizbrisive tragove samoga sebe
za vrijeme koje dolazi
čujem
samo prolaziš
ne zaustavljaš se
sjena si koja blijedi
vrijeme prolazi
osjećam
nije te ni bilo
ne čujem
jer ne dolaziš
tu sam
iščekujem
tvoj dolazak

Copyright © by Tixi, 2006.

U daljini

Ispred mene
U daljini
Cesta se razdvaja
Poput dlana malena
Svaki prst jedan je put
Samo jedan vodi
Ravno do
Tebe!

Copyright © by Tixi, 2006.

Kiša

Padala je kiša
Ona…
Stajala je sama
Odbrojavala vrijeme
Hladnim minutama
1…2…3…
Padala je
Neumornim kapima
Snažno
Noseći bujicu
Neizgovorenih riječi
Kiša
Teških kapi
Rastopila je njezina sjećanja
Ona
Stoji mokra
I bosa
U mutnoj lokvi
Izgubljene ljubavi.

Copyright © by Tixi, 2006.

Godine

Ne, to nisu godine
Samo vrijeme
Dolazi i prolazi
Na putu života.
Ne, to nisu ludosti
Samo vrijeme
Igra se sitnicama
Vidim osmijeh na licima.
Ne, to nisu godine
Samo vrijeme
Povezuje i rastavlja
Nevidljivim nitima.
Ne, ne poznajem
I ne priznajem godine
Samo vrijeme
Koje povezuje
Tebe i mene!

Copyright © by Tixi, 2006.

Vrijeme

Želim
Vrijeme se zvati
Trag ostaviti!
Tvoj početak i kraj
Zauvijek
Dio tebe biti!

Copyright © by Tixi, 2006.

Trenutak

Tvoje…Riječi
Moji…Pogledi
Naši Dodiri
I
Ti više nisi… Ti
Niti sam Ja više… Ja
Ti si Ja
Ja sam Ti!

Copyright © by Tixi, 2006.

Primavera

Todo o amor que nos prendera
Como se fora de cera
Se quebrava e desfazia
Ai funesta primavera
Quem me dera, quem nos dera
Ter morrido nesse dia

E condenaram-me a tanto
Viver comigo meu pranto
Viver, viver e sem ti
Vivendo sem no entanto
Eu me esquecer desse encanto
Que nesse dia perdi

Păo duro da solidăo
É somente o que nos dăo
O que nos dăo a comer
Que importa que o coraçăo
Diga que sim ou que năo
Se continua a viver

Todo o amor que nos prendera
Se quebrara e desfizera
Em pavor se convertia
Ninguém fale em primavera
Quem me dera, quem nos dera
Ter morrido nesse dia

by David Mourăo-Ferreira e Pedro Rodrigues


Jednostavno čarobno...večer koja se ne može opisati, samo osjetiti....

Pozdrav svima
Piskaralo