Neozbiljno sam ozbiljna
Nižem slova, p-j-e-s-m-a , pišem riječi, ispred očiju: igra suglasnika i samoglasnika. Sa crne stolice, u ritmu tipkanja, igram se stopalima. Protežem nožne prste, pokušavam pod dotaknuti, no sve ostaje na pokušajima. Pitam se: za koliko me centimetara priroda zajebala? Tiho brojim. Bila bi malo viša, pa što, s godinama sam se uvjerila, kako je visina sasvim nevažan faktor.
Dužina me, ovako ili onako ne zabrinjava, zahvaljujem prirodi, nisam s glistom u gaćama rođena. ; )
Za to vrijeme, na monitoru, po bijeloj se word stranici, razbježala crna slova. Mrkim im se pogledom prijetim: ma vidi samo, kako se poslušno poput pačića vraćaju na svoje mjesto. Zadovoljno klimam glavicom, smiješak, dva, oni odgovaraju: tra-la-la!
Čitam, svako slovo provjeravam.
Jebem ti Sunčicu: svi na prozivku! Jedna točka nedostaje. Gdje je gadura mala? Zarez ju prijavljuje, repićem pokazuje. Majčicu joj interpunkcijsku, na dnu monitora, zajebava se Winampom.
Marš, svi na svoje mjesto!
Još nekoliko izvježbanih udaraca po crnim tipkama i, pjesma je napisana.
Sretna, crnu pjesmu čitam. Zadovoljno trepćem očima, ponoć se približava, a topli me krevet poziva.
Laka ti noć, Piskaralo!
Copyright © by Tixi, 2006.
|
