Jedan iskreni..
Evo bas sam u zadnje vrijeme primjetila kako mi je pocelo smetati dosta stvari kod drugih ljudi, pa sam odlucila to ovdje ispucati. Svakodnevno ih promatram kako se jako trude dati drugima neku zamisljenu sliku o sebi, i sve mi to postaje jako smijesno.
Gledam ih.. Vidim nju kako se sve vise udaljava od mene. Shvacam da vecina nasih interesa nije zajednicka, pa cak smo i karakterno dosta razlicite, ali ipak je ona meni iz mnogo razloga draga. Tesko mi je samo tako stajati i promatrati kako sve rjede razgovaramo. A ne znam sto drugo uciniti. I da znam, vjerojatno nebih nista ucinila jer me strah.
Gledam zatim drugu, kako pokusava ostaviti dojam na osobu koja joj se svida, praveci se da je slucajan zagrljaj samo posljedica trenutne euforije. Iako ja znam da nije. Takoder mi je preostaje nista drugo nego i dalje samo to promatrati. Inace bi se vjerojatno pocelo misliti da sam ljubomorna i slicne neistinite stvari.
I gledam nju, kako duboko u sebi nosi puno kompleksa zbog izgleda i tko zna cega jos. Umjesto da se pokusa suociti s njima, ona ih lijeci na potpuno krivi nacin. I pritom unistava druge.
On.. Cudan je. Pokusava ostaviti dojam cvrste osobe, cool tipa i ne znam sto sve jos. No ipak, otkud mu pravo da mi govori takve stvari? I sve to sto je izreceno u sali, ja ipak shvacam ozbiljno. Jer kaze se da u svakoj sali ima pola istine. I zasto je ljudima uopce tako tesko smisliti salu a da ne bude na tudi racun? Naravno, kad se ja smijem njemu, i to radi potpuno bezazlenih stvari, odmah se osjeca ugrozeno i ponovno mi nesto spusti.
Zatim cijela prica s njim.. Nakon vise od godinu dana kakvog-takvog prijateljstva, on to sve baca u vodu. Ne, nije bilo savrseno. Bilo je jako tesko. Ali bas zbog toga bi se trebalo zainatiti i truditi se dalje. Ne pustiti da sve samo prode. Ili barem pozdraviti u prolazu, mislim da barem to zasluzujem.
I njih dvoje. Znam da ce se doticni prepoznati u ovome, pa zato moram naglasiti da ovo nije kao neko pljuvanje po njima. Moj stav prema njima je i dalje isti. Samo ovaj put na glas kazem neke stvari..
Gledam ih kako svijet previse mjere prema sebi. I kad, nekim cudom, osoba ne spada u taj standard, kazu da je cudna. Mozda i je. Ali jesu li se ikad zapitali da je ta ista osoba cudna mozda jos 5% ljudi, a oni su cudni jos 85% ljudi? I kako sad odrediti tko je zapravo cudan?
Naravno da svi promatramo svijet prema svojim kriterijima. Imamo pravo proglasiti nekoga cudnim, biti zli u svrhu rjesavanja kompleksa, pronaci nove prijatelje sa slicnijim interesima. Nitko nam to ne moze zabraniti. No ipak, ponekad treba stati i zapitati se jesu li nasi kriteriji stvarno dobri. Stojimo li mi stvarno jos uvijek iza njih, ili ih vise ni ne mozemo argumentirati drugim ljudima. Trebamo li mozda, kako odrastamo, pomaknuti tu i tamo taj prag tolerancije prema drugim ljudima. Razmislite..
30.05.2006. u 20:40
Komentari (6) | Isprintaj | Link | ^
nakon dugo vremena..
eto mene opet.. planirala sam jos puno prije napisati neki post al prvo sam isla na rab, a onda jos u italiju. to sve me toliko iscrpilo 
da jadna nisam mogla nista pisati.
u italiji je bilo ok. tokom izleta sam shvatila da ja zapravo ne volim ici na izlete. nije mi ovo bio prvi put da sam dosla do tog saznanja al sada sam za promjenu shvatila i zasto. jednostavno imam previse stvari koje moram popraviti na sebi da bi mogla normalno funkcionirati u drustvu. prije sam ih godinama ignorirala, ali sada se malo po malo trudim i radim na njima. to sve ide jako polako.. i onda me svaki put ponovno sokira kad se nadem okruzena sa 4 razreda. previse ljudi za mene. previse vremena i situacija.. premalo mjesta za moje prave osjecaje. kad god mi se desi nesto sto me pogodi nemam odredeno vrijeme za preci preko toga; moram to rjesiti odmah na licu mjesta sama sa sobom. moram biti sposobna 2 dana zakopavati u sebe sve te stvari kako nebi poludjela. tesko mi je to.. 
na srecu, kraj skolske godine samo sto nije tu 
i onda napokon dolazi ljeto..
nazalost sada sam preumorna za bilo kakav suvisli post, ali zato obecajem da cu jednog dana sjesti za komp i napisati sve sto je bilo na rabu. a do tada 
22.05.2006. u 20:59
Komentari (7) | Isprintaj | Link | ^
My travel, my friend
Danas sam se nakon puno bezuspjesnih dogovora odlucila otisnuti putem Siska. Shvatila sam da je vec stvarno postalo glupo sto stalno izbjegavam taj odlazak, a put do tamo traje samo 1h ( i to vlakom). A i cijela povratna karta ne kosta bas previse. Iako nisam imala pojma kako bi trebala izgledati stanica za Sisak, dogovorila sam se s frendicom kojoj sam zapravo isla da stane nasred stanice i mase. Na srecu je samnom u kupeu sjedila jos neka cura koja je silazila u Sisku, pa sam joj rekla da me obavjesti gdje je to. Na kolodvoru od Siska ne da nije bilo nekog tko mase i ceka me, nego nije bilo gotovo nikog osim nas 10ak ljudi koji smo izasli iz vlaka. A tako je bilo i kasnije dok smo se doticna frendica i ja setale i radile krug po Sisku. Nije sad da sam ocekivala neku metropolu poput drugog Zagreba, zapravo zadnji put kad sam bila tamo je bilo jos jako davno u osnovnoj skoli; ali ipak.. Neke ulice su bile skroz prazne..
Nakon nekog vremena shvatile smo da smo zahvaljujuci vjetru koji puse na koso skroz mokre, pa smo se zaputile put njene kuce.
Ostatak dana proveli smo u razgovorima, radenju narukvice, gledanju nekih filmova na TVu i slicnim aktivnostima.
S njom se druzim jos od svoje.. hmm.. mislim sedme ili osme godine. Provodim s njom 12 sati dnevno svako ljeto ( onih drugih 12 prespavam). Ona je osoba koja me u isto vrijeme fascinira svojom jednostavnoscu i kompliciranjem nekih sitnica. Pred njom mogu biti ono sto jesam, pa makar bila u svom najboljem ili najgorem raspolozenju. Lijepo je znati da imam nekog takvog u zivotu. 
Uvijek kad pomislim na nju sjetim se nasih urnebesnih zajednickih trenutaka. Recimo ono jednom kad smo se navecer usuljali na trampolin i mislili da nas nitko nece vidjeti.. Aha.. Odnekud se stvorio cuvar trampolina, a mi smo bili unutar one mrezice i nismo mogle izaci van.
I sto mi je najbolje kod nje, u takvim situacijama ona ne posizi kao sto bi to napravili neki drugi ljudi. Ona samo stane i zajedno samnom pocne umirati od smijeha. 
( Za one koje zanima – na kraju smo ipak uspjele pobjeci cuvaru.)
Iako nam se neki stavovi ne podudaraju, nakon jednog vrlo dugog razgovora s njenom mamom shvatila sam od kud joj i da zapravo tu ne mogu nista nego se pomiriti s tim. Isto kao i sa svim njenim zutim minutama ( u zadnje vrijeme ih je sve manje). Shvatila sam jos davno da je istinito ono ako se ne mozes rjesiti nekoga, pridruzi mu se. Dok je bila mala znala mi je par dana pjevati pripjev jedne pjesme.. Tada me vec boljela glava od toga, ali kad danas napravi nesto u tom stilu, ja joj se pridruzim ( pa makar to ponekad znacilo leci se nasred igralista za minigolf i derati se iz sveg glasa).
Toliko optimizma koliko ona ima, ja vjerojatno necu imati nikad. Pa cak ni tad. Jednostavno ne vidi onu drugu stranu zivota. Ona je osoba kojoj ja dodem u bolnicu kad saznam da ima secernu bolest i onda ona mene tjesi ( da, znam da sam grozna).
No ipak, kad mi u zivotu zna “zagustiti” i postati lose, sjetim se neke anegdote i postane mi bolje. Npr. kad se vozila na biciklu i proganjala ju je neka osa pa je odlucila baciti bicikl nasred ceste i odtrcati.. Ja sam se skoro upišala iza dok sam to gledala.
Kroz druzenje s njom shvatila sam da niti jedan odnos nije savrsen, ali da se nekim kompromisima i ustupcima sa obje strane moze puno poboljsati. Shvatila sam da jos uvijek postoje ljudi koji vide svijet kroz samo roze naocale. I da je tako mozda i bolje.
01.05.2006. u 01:54
Komentari (7) | Isprintaj | Link | ^