My travel, my friend
Danas sam se nakon puno bezuspjesnih dogovora odlucila otisnuti putem Siska. Shvatila sam da je vec stvarno postalo glupo sto stalno izbjegavam taj odlazak, a put do tamo traje samo 1h ( i to vlakom). A i cijela povratna karta ne kosta bas previse. Iako nisam imala pojma kako bi trebala izgledati stanica za Sisak, dogovorila sam se s frendicom kojoj sam zapravo isla da stane nasred stanice i mase. Na srecu je samnom u kupeu sjedila jos neka cura koja je silazila u Sisku, pa sam joj rekla da me obavjesti gdje je to. Na kolodvoru od Siska ne da nije bilo nekog tko mase i ceka me, nego nije bilo gotovo nikog osim nas 10ak ljudi koji smo izasli iz vlaka. A tako je bilo i kasnije dok smo se doticna frendica i ja setale i radile krug po Sisku. Nije sad da sam ocekivala neku metropolu poput drugog Zagreba, zapravo zadnji put kad sam bila tamo je bilo jos jako davno u osnovnoj skoli; ali ipak.. Neke ulice su bile skroz prazne..
Nakon nekog vremena shvatile smo da smo zahvaljujuci vjetru koji puse na koso skroz mokre, pa smo se zaputile put njene kuce.
Ostatak dana proveli smo u razgovorima, radenju narukvice, gledanju nekih filmova na TVu i slicnim aktivnostima.
S njom se druzim jos od svoje.. hmm.. mislim sedme ili osme godine. Provodim s njom 12 sati dnevno svako ljeto ( onih drugih 12 prespavam). Ona je osoba koja me u isto vrijeme fascinira svojom jednostavnoscu i kompliciranjem nekih sitnica. Pred njom mogu biti ono sto jesam, pa makar bila u svom najboljem ili najgorem raspolozenju. Lijepo je znati da imam nekog takvog u zivotu. 
Uvijek kad pomislim na nju sjetim se nasih urnebesnih zajednickih trenutaka. Recimo ono jednom kad smo se navecer usuljali na trampolin i mislili da nas nitko nece vidjeti.. Aha.. Odnekud se stvorio cuvar trampolina, a mi smo bili unutar one mrezice i nismo mogle izaci van.
I sto mi je najbolje kod nje, u takvim situacijama ona ne posizi kao sto bi to napravili neki drugi ljudi. Ona samo stane i zajedno samnom pocne umirati od smijeha. 
( Za one koje zanima – na kraju smo ipak uspjele pobjeci cuvaru.)
Iako nam se neki stavovi ne podudaraju, nakon jednog vrlo dugog razgovora s njenom mamom shvatila sam od kud joj i da zapravo tu ne mogu nista nego se pomiriti s tim. Isto kao i sa svim njenim zutim minutama ( u zadnje vrijeme ih je sve manje). Shvatila sam jos davno da je istinito ono ako se ne mozes rjesiti nekoga, pridruzi mu se. Dok je bila mala znala mi je par dana pjevati pripjev jedne pjesme.. Tada me vec boljela glava od toga, ali kad danas napravi nesto u tom stilu, ja joj se pridruzim ( pa makar to ponekad znacilo leci se nasred igralista za minigolf i derati se iz sveg glasa).
Toliko optimizma koliko ona ima, ja vjerojatno necu imati nikad. Pa cak ni tad. Jednostavno ne vidi onu drugu stranu zivota. Ona je osoba kojoj ja dodem u bolnicu kad saznam da ima secernu bolest i onda ona mene tjesi ( da, znam da sam grozna).
No ipak, kad mi u zivotu zna “zagustiti” i postati lose, sjetim se neke anegdote i postane mi bolje. Npr. kad se vozila na biciklu i proganjala ju je neka osa pa je odlucila baciti bicikl nasred ceste i odtrcati.. Ja sam se skoro upišala iza dok sam to gledala.
Kroz druzenje s njom shvatila sam da niti jedan odnos nije savrsen, ali da se nekim kompromisima i ustupcima sa obje strane moze puno poboljsati. Shvatila sam da jos uvijek postoje ljudi koji vide svijet kroz samo roze naocale. I da je tako mozda i bolje. 
01.05.2006. u 01:54
Komentari (7) | Isprintaj | Link | ^
