Smrt je vječna. Ali samo u ovom životu.

Za one koji ne znaju, tajna sigurnosna služba za koju sam inkognito radio kao civilni ročnik na Trgovačkom Sudu premjestila me je da radim u Knjižnici. Tamo naime, imam novu bazu operacija otkud me šalju u Alžir, Irak, Iran, SAD ili gdje već trebamo zaštiti svoje interese. Naravno, za vrijeme aktivne službe ja sam kao "civilni ročnik". Neću reći gdje jer će pola ženske blogosfere navaliti u tu knjižnicu.

I danas opet ja ispadnem teška intelektualna frajerčina. Hodam ja tako knjižnicom, oni meni rekli kao "Sinke, provjeri da li su knjige po abecedi složene na polici." Stignem ja na početak kad ono- prvo po Ezop!

"Gospođo Generalice"-rekao sam- "Zašto je Ezop pod "A" kada mu ime počne s "E"?"
"Zato što se piše Aesop, Sinke."

Hmff.... bilo mi je nekako bedara da ja kao dramaturg ne znam te stvari. Ispadnem bedast. Bez veze! Ali onda mi sine da tako ne funkcionira sustav.

"Ne može Ezop biti pod "A" jer se njegovo ime na hrvatskom piše kako se čita."
"Uh?"-pitala je generalica.
"Da,da, siguran sam. Ezop mora ići pod "E" jer tako počinje njegovo ime, s tim slovom."
"Koliko imaš godina?"
"7026!"
"Što?"
"26!"
"Eh, onda mi je jasno"-rekla je generalica-"ti si još bio pod Karađžićevim pravopisom srpsko-hrvatskog pa ti je ostalo da se piše kako se čita. To ti nije tako, tako ti Srbi pišu."
"Ne,ne,ne,ne. U krivu ste!"
"Kako sam u krivu?"
"Ezop je antički Grčki pisac i pisao je drukčijim alfabetom. Prema hrvatskom pravopisu, imena osoba ili gradova se pišu kao i u originalnom jeziku- ako orignalni jezik koristi latinicu. Ali ako ne koristi latinicu, onda ne možemo pisati istovjetno originalu jer ne možemo u tekstu koristiti nelatinično pismo. Ne možete pisati da idete u Tokio a umjesto riječi "Tokio" napisati taj grad japanskim alfabetom."
"Da, pa što?"
"Pa kao što sam rekao, Ezop je pisao Grčkim alfabetom, dakle ne latinicom. Radi toga mora biti pod "E" jer mi ne čitamo njegovo ime "Aesop" već "Ezop". Aesop je latinski prijevod njegova imena ali nije mjerodavan u pravopisu. Kao što mnogi ljudi pišu "Shangai" umjesto "Šangaj" kako je ispravno hrvatski ( jer je nelogično da se taj grad u hrvatskom piše kako se izgovara na engleskom )."
"Aha"-rekla je generalica.
"Da. Ma imamo mi problema s time, još se jezikoslovci tuku u vezi toga. Naime, Srbi koriste pravilo u svojem pravopisu da se sva imena koja nisu domaćice pišu kako se čitaju, pa im je lakše. Ali zapravo, mi nemamo izričita pravila u vezi toga, a nije popularano pisati kako se čita jer to,je li, budi asocijaciju na Karadžića i Srbe...."
"U pravu si, valjda"-rekla je generalica-" Pa Sinke, uvjerio si me. Zato ćeš sad sav Ezopov opus koji imamo, dakle svih 150 knjižurina, prenijeti s "A" na "E".


Dok sam se tako znojio noseći sveske antičkog pisca, nikako mi nije mogla pobjeći ona stara srpska Čika Jove Zmaja

"Znanje je snaga,
Znanje je moć,
Učite djeco,
I dan i noć"

E moj čika Jova, jes' da sam ispao frajerčina, ali sam se i fino oznojio.

Izmislite sinonime za ove riječi, po mogućnosti složenice. Ja sam u zagradi dao svoj prijedlog. Dajte i rečenicu s vašim primjerima. Da provjerimo kako praksa ide i kako funkcionira.





pepeljara (čikozdjela)

filter ( katranobran )

glupost ( proturacion )

šišmiš ( letoglodavac)

leptir (letokukac)

zub ( dent )

nosnica ( nosotvor )

trava ( parkoflora )

Dakle ovako....

"Baš ja stavim cigaretu u čikozdjelu- kad shvatim da mi je otpao katranobran. Pomislih, kakav proturacion! Kao kada na operi "Letoglodavca" pola kostima bi šareno kao da se radi o jatu letokukaca. Čovjeku takve stvari idu na živce kao bol u dentu ili nadražaj nosotvornog otvora radi alergije na parkofloru!"


Kakav sam ja genije, daj, koja hoće furat samnom?

Dok se još uvijek tuku u vezi domaćeg zakona o kazalištima, evo par njih iz prošlosti. Radi kraćenja nisam stavio o kojem se članku radi.






PRAVILA KRALJEVSKOG DRAMSKOG KAZALIŠTA ŠVEDSKE
( 1789 )

Za odbijanje uloge iz bilo kojeg razloga kazna (glumcu) je 5 kruna.

Kazna za polovicu nenaučenog teksta do prve probe iznosi 2 krune, a za cijeli tekst do druge probe 4 krune.

PRAVILA ZA GLUMCE ( autor J.W.Goethe)
(Weimar 1803)

Glumice svoje torbice trebaju ostaviti sa strane izvan scene.

Glumci ne smiju probati u kaputu jer im ruke moraju biti slobodne na probi kako ne bi pamtili krive kretnje.

PRAVILNIK BERGENSKOG NACIONALNOG KAZALIŠTA
( 1850 )

Vrijeme se ravna po kazališnom satu ( postojao je sat u kazalištu prema kojem se ravnalo vrijeme probe, čovjek nije smio reći da ne kasni na probu jer njegov sat kaže da je došao pet minuta ranije a kazališni da kasni dvije )

Na čitaćim pokusima, svatko tko je na rasporedu mora biti prisutan od početka do kraja- a kazna za neposluh je 24 šilinga.

Svi moraju znati teksto uloge do prve probe, oni koji ne znaju plaćaju 24 šilinga.

Svatko tko krivo uđe u scenu, preksano ili prerano plaća 4 šilinga, na generalnim probama duplo, a za vrijeme predstave kazna iznosi 60 šilinga.

PRAVILNIK VLADIMIRA TREŠČECA
( HNK Zagreb, 1915)

U kazališnoj zgradi i nuzzgradama zabranjeno je pušenje, šahiranje, kartanje, kockanje i igra uopće. Pušenje je dopušteno kad to uloga na pozornici bezuvjetno zahtijeva.

Potčinjeni i mlađi dužni su svojim starijim u kazalištu i izvan njega pristojnim pozdravom iskazati običnu počast.

Tko bi pripit došao u kazališni zgradu ili čak na pokus, bit će najstrože kažnjen. Dođe li pak tko pijan na predstavu ubilo na pozornicu ili ma kamogdje u kazalište, bit će odmah otpušten.

Svi muški članovi kazališta, koji na pozornici djeluju izuzevši članove orkestra i tehničkog osoblja dužni su za vrijeme sezone brkove i bradu brijati, na pozornicu u predstavu uvijek svježe obrijani doći a smiju brkove i bradu nositi samo u predstavi gdje to ne stoji u oprjeci s ulogom.

Dama, koja je kod kazališta angažovana a kani se udati, mora to najmanje 14 dana prije vjenčanja kazališnoj upravi javiti. Uprava ima pravo tijekom toga vremena njezin ugovor razriješiti, što vrijedi i onda kada ne bi vjenačnje prijavila.


Mda....

Od svih zemaljskih hrvatskih kraljeva -koji su nosili krunu- najdraži mi je Matija Gubec.

Ovo pišem i kao zafrkanciju i kao upozorenje ljudima koji žele kupiti igraću konzolu za svojeg klinca- da ne nasjednu na jednu blesavoću koja kruži Zagrebom. Naime, već su prilično dugo na "tržištu" i ako niste upućeni u kompjuterske igrice, upozoravam da ne popušite. Radi se o ovoj kutiji i smeću u njemu.



Dok Nintendo Wii razbija svoje konkurente Xbox 360 i Playstation 3 na tržištu, Zagrebom hara Polystationmanija. Naime, radi se o kineskom proizvodu koji je zabranjen na zapadnjačkom tržištu i kojeg sve tri konzolaške kompanije ( Nintendo, Sony i Microsoft ) bacaju na sud već deseti put za redom.

Stariji ljudi žele svome unuku kupiti igraću konzolu zato što je prošao s pet sedmi razred. Hodaju oni tako Dolcem ili okretištem na Črnomercu kada shvate da je upravo tamo na jednom štandu onaj "Station", kako se već zove. Kupe ga oni za 200 kuna i dovedu klincu koji shvati da se ne radi o "Playstationu" već o "Polystationu".

Idemo konačno objasniti o čemu je riječ- radi se o ilegalnom kineskom proizvodu koji se radi najvjerojatnije u istom postrojenju kao i većina artikala iz kineskih dućana. Kinezi su 8-bitni Nintendo ( takozvani NES ) prefarbali u Playstation šasiju i nazvali ga "Polystation" u nadi da će neuki ljudi pobrkati dvije konzole. Dapače, iste su 8-bitne procesore stavili i u šasiju od Microsoftovog X-boxa ( pa ih i Microsoft naganja ).

Za informaciju, dok je Polystation 8-bitan, Playstation One kojeg imitira je 32-bitan ( dakle četiri puta jači ). Drugim riječima, ako kupite Polystation, ne kupujete Playstation- i netko će vas prevariti ako kaže da je isto. Inače, na kutiji od Polystationa kaže se da sustav ima barem 100 igara u sebi te prikazuje slike iz njih: Tekken 3 i Final Fantasy 7. Naravno, radi se o izmišljotinama. Dok Polystation uistinu i ima 100 igara u sebi, to su jednostavne igre 8-bitne Nintendove konzole. Najbolja igra koju imate u njemu je vjerojatno originalni Super Mario Bros. Slike iz Tekkena 3 i Final Fantasy 7 su lažna propaganda.

Dok se na zapadu jako bore protiv Polystationa, kod nas je situacija malo mirnija. U prilog tome ide i činjenica da Polystation legalno možete kupiti na placu gdje se nudi tehnička roba- te sukladno tome pretpostavlja se da Polystation legalno možete kao prodavač i naručiti iz Kine. Radi se možda o našoj neinformiranosti ( jer Nintendo ganja Polystation zato što njegove igre konzola vrti bez njihovog dopuštenja- za što treba pročitati puno literature) ili o bojkotiranju problema koji- priznajmo- nije gorući.

Dapače, ako volite igrice a niste baš pri parama- nećete pogriješiti ako kupite Polystation u slučaju da znate što kupujete. Uz konzolu dobiti ćete i dva joypada te pištolj kojim pucate u ekran u nekim igrama. Jedna od najpoznatijih igara je upravo "Duck Hunt" gdje pucate s tim pištoljem u patke na ekranu. Ipak, moguće je da će se konzola brzo pokvariti jer se baš ne trude da traje dvije godine ( a ni pravi Playstation niti njegovi konkurenti baš nisu pouzdani ). Radije kupite pravi Playstation One kojeg možete u oglasniku naći za skoro pa iste pare. Playstation 2 je već malo skuplji. A ako želite konzolu nove generacije ja vam savjetujem da zašparate novac za Nintendov Wii jer čini se da je mnogo zabavniji od X-Boxa 360 dok je Playstation 3 imao prilično lošu prodaju, što radi cijene, što radi bezveznih igrica.

Prije par dana prolazio sam pored jednog izloga s robom i u njemu našao prekrasnu crnu beretku. Odmah mi je prošlo kroz glavu da je kupim, jer stvarno je izgledala prekrasno na lutki. Ne znam što me je privuklo. Marka nije bila neka poznata, ali dućan nije bio Kinez, pa držim da mi se Jacques ( kako sam nazvao beretku ) ne bi raspao pri prvom pranju. Ušao sam u dućan i probao Jacquesa. Iskreno- nije bilo loše ali osjetio sam onu nekakvu nametljivu agresiju dok sam je nosio- onako, tip hoće biti u centru pozornosti pa ima beretku na glavi.

Jacquesa sam ostavio u dućanu, mada me kopka da mu se vratim. U njoj izgledam kao pripadnik neke elitne postrojbe Legije Stranaca koji puši cigare s barutom, ali moguće je da je to više radi mojeg mišićavog tijela nego od Jacquesa. Kada sam je stavio na glavu, točno sam osjetio da će biti dvije vrste ljudi: oni koji će smatrati beretku novim modnim krikom (tzv. šminkeri) i oni koji će je smatrati mojim žestokim buržoazijskim frajerisanjem (tzv. pankeri). Kako ni jedne ni druge ne mogu podnijeti, odučio sam Jacquesa pustiti da se još malo šepuri u izlogu.

Ionako, kada malo bolje razmislim, nemam što odjenuti uz beretku Jacquesa. Moja Paul and Shark jakna koju zovem Fabrizio je jedino što bi mi palo na pamet, ali ona je tamno-plave boje dok je Jacques crn i ne bi išli skupa. Mustang Origon Jeans traperice, koje zovem Hijawata, su isto tako previše plave. Zimske jakne Derek ( marke Scotch and Soda ) i Yvette (Matinique) su, kao što sam rekao, zimske jakne- što znači da dok ih nosim na glavi želim imati nešto toplije od francuza Jacquesa.
Košulja Artaud ( Urban Republic ) je na prugice pa bih u kombinaciji s Jacquesom izgledao poput mornara dok je Dortmund (Seiden Sticker) crna košulja pa bih izgledao kao već spomenuti specijalac.

Ništa. Jacques neka pričeka.

Drago mi je da ste pročitali sve dosad. To znači da vam se beretke dopadaju, da sam vam šarmantan što svojem rublju dajem imena, da ste korak bliže da se zaljubite u mene i da ne zaboravim- ostavio sam,nenametljivo, dojam čovjeka koji ima izuzetno skupocjenu i raskošnu garderobu.

Ako ne znate, preminuo je u dubokoj starosti akademik Ivan Supek, jedan od vodećih hrvatskih intelektualaca. U pravom smislu riječi renesansni čovjek, bavio se znanošću i umjetnošću. Njegov utjecaj na našu povijest vjerojatno će se osjetiti tek sad kada je umro- a slično je bilo i s Vladom Gotovcem.

Kontroverzan u svojoj političkoj karijeri, beskompromisan u borbi za ideale čovječanstva, obilježio je dvadesetom stoljeće na ovim prostorima doslovce sudjelujući u svakom važnijem povijesnom trenutku. Gomile anegdota i urbanih legendi vežu se za Supeka- jedna od najpoznatijih je da su ga profesori matematike u osnovnoj školi konstantno rušili iz svojih predmeta. Supek je u gimnaziji postao najbolji matematičar zemlje, dakle samo par godina nakon male mature.

Fakultet upisuje u Zürichu gdje mu predaju elitni intelektualci dvadesetog vijeka- od fizičara Paulija do psihologa Junga. Tijekom studija pomaže tajanstvenom neznancu koji je bio prognan iz kraljevine Jugoslavije- ne samo da mu plaća večeru već mu daje i polovicu svoje školarine. Ta pomoć na kraju postaje vrlo unosna investicija- jer tajanstveni je stranac u biti nitko drugi već Josip Broz Tito.

Prelazi na studij u Leipzig, gdje ulazi u komunističku partiju. Objavljuje svoje dostignuće: aproksimativnu formulu električnog otpora metala na sve temperature. Uskoro ga hapsi Gestapo jer Kraljevina Jugoslavija raskida ugovor o pristupu Trojnom Paktu. Gestapo ga pušta tek kada za njega lobira njegov mentor, Werner Heisenberg, jedan od začetnika kvantne fizike. Cijelo vrijeme Supek je bio u samici. Reagirajući na nacističke zločine, Supek se pridružuje partizanima u kojima postaje "ministar prosvjete i znanosti". Nakon rata, predavajući na pedagoškoj školi, Supek postaje članom JAZU, danas HAZU- tj. dobiva status akademika.

Jedna od najkontroverznijih stranica Supekovog života bila je njegova upletenost u projekte istraživačkog laboratorija u Vinči. Naime, iako je već u to doba Supek imao iza sebe institut Ruđer Bošković- predložilo ga se kao znanstvenika u prije rečenom laboratoriju. Supek je doznao da se u tom laboratoriju ni manje ni više već razvija projekt za nuklearno oružje Jugoslavije, tj. Pokreta nesvrstanih. Kada je objavio ovu istinu, izbačen je iz Instituta- ali projekt je prekinut jer ni Titu se nije dopadala ideja o nukearnom oružju u Jugoslaviji.

Supek postaje kritičarem politike u Jugoslaviji. Bez obzira na svoju partizansku prošlost, otvoreno govori o problemima u zemlji radi čega dolazi i na crnu listu tijekom Hrvatskog Proljeća. Tri godine prije toga postao je rektor sveučilišta. Od zatvora ga je spasila Ema Derossi Bejalajac, lijevo orijentirana politilčarka zadužena za rad sveučilišta. Supek piše dramski tekst "Piramida" koji je zabranjen, iako su mu se tolerirali njegovi agresivni i nastrtljivi tekstovi poput "Krivovjernika na lijevici".

Supek je Franju Tuđmana upoznao 1989, te su se navodno žestoko posvadili u vezi Hrvatskog pitanja u Jugoslaviji. 1992 je Supek izabran za predsjednika HAZU-a, iako Tuđman nije bio baš previše zadovoljan tim izborom. 1997 optužio je Supeka za sudjelovanje u zavjeri za ubojstvo predsjednika Republike Hrvatske ( tj. sebe ).

Supek je pisao do samog kraja. Bio je veliki protivnik militarnog korištenja atomske energije te je osnovao gomilu mirovnih internacionalnih organizacija kao "World Without The Bomb" te "International League of Humanists". Bio je kritičar korporacijskog globalizma te vatreni pristaša "Global Justice Movement" (organizacije koja se bori za ekonomske modele i protokole koji bi trebali uvesti stabilnost i jednakost na globalnoj razini, a bazirani su na ravnomjernom dijeljenju resursa ). U kasnijim godinama života žestoko je kritizirao rad Haaga te Ujedinjenih Naroda , smatrajući ih do neke mjere licemjernim sukrivcima ratova na Balkanu.

Supek je čovjek koji je crnima bio precrven, a crvenima precrn. I jedne i druge je prezirao, znajući da su prave vrijednosti tamo gdje boje nisu važne i gdje čitav svijet živi bez straha od nuklearnog uništenja- u Bogom danom obilju.

Različitost svijeta ne može se nadmašiti političkim sustavom, koji su pokušali tako- proizveli su tiraniju i mizeriju. Bogatstvo mnoštva i različitosti samo će se povećati u budućnosti. Sve Europske i svjetske organizacije nisu dovoljne i ne mogu biti dovoljno učinkovite ako ne nalaze snage u jedinstvenom duhu i jedinstvenoj svijesti kojeg nalazimo u znanosti i umjetnosti.
(1995)


Laku noć, profesore. Mladi znanstvenici nastavljaju vašim putem, uplašeni budućnošću, ali ohrabreni vašim doprinosom miru i pravdi na ovome svijetu.

Poznati strip-junak Captain America poginuo je u današnjem broju svojeg časopisa. Ubio ga je nepoznati snajperist na izlasku iz sudnice.

Captain America je lik napravljen 1941 kao heroj koji se borio protiv Adolfa Hitlera. U to su vrijeme mnogi super-heroji sudjelovali u ratu, ali Captain America je bio najpopularniji na tom polju. Usprkos tome, njegov stav nikada nije bio ortodoksan, i u mnogim se epizodama javljala svojevrsna simpatija za neprijateljske vojnike. Tako je Captain America uspješno izbjegao cenzuru kojoj Walt Disney nije uspio odoljeti- neki njegovi crtići koji su bili naivna protu-nacistička parola proglašeni su nepoželjnim od Američkih medijskih stručnjaka te su se tek prije par godina predali javnosti. Njegovi autori zovu se Joe Simon i Jack Kirby, veterani marvelovih stripova. Captain America je u sedamdeset godina izlaženja prodao 210 milijuna primjeraka časopisa a stripovi mu se izdaju u 75 zemalja.

Captain America je u pravom životu Steve Rogers, slab i bolestan student umjetnosti koji je u valu patriotizma pristao biti dijelom eksperimenta koji mu je dao nadljudsku snagu. Primivši "Super Soldier Serum" postao je Captain America, maskirani borac za pravdu koji uvijek uz sebe nosi crveno-bijeli štit s kojim tuče svoje neprijatelje.

Iako je smrt bila nagla, očekuje se skori povratak ovog legendarnog strip- junaka. Posljednji veliki heroj koji je poginuo u svom stripu bio je Superman prije gotovo deset godina. Nepotrebno je naravno reći da se stari Superman vratio par brojeva kasnije ( na vrlo interesantan način- naime, nije poginuo već se raspao na par "novih" superheroja koji su se ujedinili kako bi vratili Supermana )

Strip junaci dio su popularne kulture, ali njihova uloga u umjetnosti je nedvojbena. Kao i u odgoju mladih- jer kao kad je rekao jedan zlikovac slabom i iscrpljenom superheroju: "Imam golemu snagu! Sada sam ja novi Superman!" Ovaj mu je odgovorio "Treba puno više od snage da bi se bilo Superman. Treba milosti, ljubavi, brige i dosljednosti!"

U nadi da će se Captain America brzo oporaviti, očekujemo nove brojeve....

Smislio sam! Anarho-snobizam!

Ako želite proučiti da li je neki natječaj za dramski tekst namješten ili ne- pošaljite mene na njega.
Ako ne dobijem nagradu, znači da je namješten.

Kao i mnogi članovi moje obitelji, ni on mi nije bio pravi ujak. Bio je ujak mojoj majci, dakle meni je bio praujak- ali čovjeku se ne da nekog zvati «pra» bilo što, pa sam ga i ja smatrao jednostavno svojim ujakom.

Prema nekoj teoriji, za koju se više ne sjećam da li mi ju je netko rekao ili sam je sam izmislio da se pravim važan, s majčine sam strane podrijetlom Francuz. Navodno je neki grof bježao tijekom revolucije i skrasio se u Istri. Kako je Istra bila nekoć Italija, dijelom sam i Talijan. Tako da sam pokupio gene najkulturnijih naroda Europe ( siguran sam da imam i nešto Njemačko u sebi, ipak sam neka vrsta Mercedesa ).

Istra mijenja ljude na bolje. Bez obzira bili oni Francuzi ili Talijani, Hrvati ili Nijemci. Obitelj Kersan najbolji je primjer toga. Obitelj Kersan je moja majčina strana u razgranatom obiteljskom stablu. Volim taj dio stabla, jer se barem zna koja je čija grana, za razliku od tatine grane koji se zasadio na tri drveta svojim brakovima- i vjerojatno se samo od njega može napraviti prilično šarolik botanički vrt. Ali Kersani su bili dio mojeg stabla kojeg sam uvijek držao jednako utjecajnim na sebe kao i genetiku cabaret-majstora.

I ako mislite Kersan, onda mislite na Ujca Macana. Kada bih ga želio opisati, bilo bi to nešto između Grka Zorbe i Vita Corleonea. Veseo, razigran, s prekrasnim istarskim naglaskom, bio je čovjek koji nije mogao napustiti svoju kuću a da za njim nisu pošli njegovi psi mašući repom. S druge strane, bio je čovjek od morala i poštenja, te neke nepisane etike da svatko mora biti na svome mjestu i da će se radije biti gladan nego izgubiti čast.

Svi ljudi u Istri žive kao plemstvo. Bez obzira koje zanimanje imate, svi se bave istim stvarima radi kojih žive bolje od većine ljudi na zemlji. U svakom podrumu su barem dvije bačve vina čija bi čaša u nekom skupom restoranu na zapadu došla kao osmina plaće njegovog konobara. Nebrojene boce maslinovog ulja mogu se i razbiti u dječjoj igri- nitko neće previše dizati galamu što su se djeca igrala s nečim što je san svakog kuhara. Na tavanima bi se sušilo meso koje se moglo rezati do prozirnosti- još uvijek bi imalo rumenu boju zdravog pršuta. Prljavi i zmazani psi svaki bi put iz šetnje šumom doveli par svježe iskopanih tartufa. Domaće istarsko tijesto- fuži- topilo bi se u ustima i nikome nije palo na pamet da kupuje tijesto u dućanu. Čak su i djeca radije kupovala Istarski gazirani napitak, zvan «pašareta», radije nego uvozne kiseliše. Domaći sirevi bili su simbol zdravlja i čistoće. Da, u Istri se vrlo lako može uživati u životu i teško se nakon nje moglo naviknuti na instant-hranu koja stoji par tjedana u frižideru.

I čini mi se da je upravo to razlog zašto je Ujak bio takav kakav je bio. Iako se ne sjećam da je ikad rekao tu rečenicu, mislim da bi njegova parola u životu bila «none šjenti». Ni sam ne znam kako bi se moglo prevesti «none šjenti», ali znam što to znači.

To znači da je i moj ujak, preživjevši fašističke strahote Drugog svjetskog rata, preživjevši progone, fojbe, siromaštvo i glad- uvijek znao spoznati prave vrijednosti u životu. Bio je čovjek koji je u svojoj skromnosti našao svoju najveću umišljenost- u svojoj skromnosti bio je zahvalan Bogu što Istre postoje i kako je čovjek čovjeku vuk samo dok se ne sjednu uz pršut i vino i počnu pričati o svojim nadanjima i strahovima.

Moguće je da je i smrt, koja mu je došla prije par dana u prvu i posljednju posjetu, kada je rekla da se mora ići, dobila isti odgovor- «none šjenti». Život je bio predivan, i ne žalim niti jedno zrnce crvene istarske zemlje na svojim nažuljanim tabanima.

Nekad pomislim, najveća želja starijih iz moje obitelji bila je da odem u vojsku. Za njih je bila čast što bi se njihov pomladak borio i branio zemlju. Znam, zvuči čudno, ali morate razumjeti tu generaciju naviklu na red i disciplinu. Kako sam otišao u civilno ročništvo, jedini odgovor koji sam mogao reći svojoj savjesti pred njima bilo je «none šjenti, familija, soldačija nema fuže a ni talijan nije prešo more»
I čini mi se da, sjetivši se fuža i crvene zemlje Istre negdje čujem šapat....
«None šjenti.»

Danas se Sinke vozi u tramvaju. Brum brum brum brum. Drži se fino za ručku punu prljavih bakterija, ali nema veze. Vozi se Sinke tramvajem i nešto si razmišlja. Vozi se vozi kad odjednom- ĆAPA! Sinke sav zbunjen, pa što- nije ništa valjda, ali opet, možda neka poznanica. I Sinke se okrene kada tamo jedna mala mršavica. Mislio Sinke da je poznaje, ali shvati on da je ne poznaje, iako ga samo poznate cure vole ĆAPA za dupence. Ova mršavica jadna grize donju usnu i bleji u Sinkea, a on jadan ne zna što bi.

»Hajde! Idemo kod mene! Idemo, čuješ! Kod mene , odmah sad!»

Sinke, zbunjen, ne zna što bi. Hoće ostavit dojam pristojnog mladića, a opet ne bi
želio prihvatiti ovakvu ponudu. Mršavica grize li grize usnicu a Sinke sav zbunjen. Ona se počne oblizivati....

«Hajde! Tu stanujem! Na ovoj stanici idem dolje! Čuješ?»

Sinke se okrene, nadajući se da neće biti opet ĆAPA i pravi se kao da ništa nije bilo. Mršavica ode na stanici dolje, nije bilo niti jednom ĆAPA!

Sinke si poslije misli:
«Od svih bludnika, perverznjaka, seksualnih manijaka, ovisnika o seksu, narkomana pornografije- koji se voze tramvajima u gradu- ova baš mene junfera izabere i svom snagom ĆAPA za dupence!»

Sinke se i dalje zbunjeno vozio, misleći jel' veći baksuz on ili mršavica.