petak, 02.03.2007.

Ujak Mačak

slika meni dragog lutknjanjicalalalala

Kao i mnogi članovi moje obitelji, ni on mi nije bio pravi ujak. Bio je ujak mojoj majci, dakle meni je bio praujak- ali čovjeku se ne da nekog zvati «pra» bilo što, pa sam ga i ja smatrao jednostavno svojim ujakom.

Prema nekoj teoriji, za koju se više ne sjećam da li mi ju je netko rekao ili sam je sam izmislio da se pravim važan, s majčine sam strane podrijetlom Francuz. Navodno je neki grof bježao tijekom revolucije i skrasio se u Istri. Kako je Istra bila nekoć Italija, dijelom sam i Talijan. Tako da sam pokupio gene najkulturnijih naroda Europe ( siguran sam da imam i nešto Njemačko u sebi, ipak sam neka vrsta Mercedesa ).

Istra mijenja ljude na bolje. Bez obzira bili oni Francuzi ili Talijani, Hrvati ili Nijemci. Obitelj Kersan najbolji je primjer toga. Obitelj Kersan je moja majčina strana u razgranatom obiteljskom stablu. Volim taj dio stabla, jer se barem zna koja je čija grana, za razliku od tatine grane koji se zasadio na tri drveta svojim brakovima- i vjerojatno se samo od njega može napraviti prilično šarolik botanički vrt. Ali Kersani su bili dio mojeg stabla kojeg sam uvijek držao jednako utjecajnim na sebe kao i genetiku cabaret-majstora.

I ako mislite Kersan, onda mislite na Ujca Macana. Kada bih ga želio opisati, bilo bi to nešto između Grka Zorbe i Vita Corleonea. Veseo, razigran, s prekrasnim istarskim naglaskom, bio je čovjek koji nije mogao napustiti svoju kuću a da za njim nisu pošli njegovi psi mašući repom. S druge strane, bio je čovjek od morala i poštenja, te neke nepisane etike da svatko mora biti na svome mjestu i da će se radije biti gladan nego izgubiti čast.

Svi ljudi u Istri žive kao plemstvo. Bez obzira koje zanimanje imate, svi se bave istim stvarima radi kojih žive bolje od većine ljudi na zemlji. U svakom podrumu su barem dvije bačve vina čija bi čaša u nekom skupom restoranu na zapadu došla kao osmina plaće njegovog konobara. Nebrojene boce maslinovog ulja mogu se i razbiti u dječjoj igri- nitko neće previše dizati galamu što su se djeca igrala s nečim što je san svakog kuhara. Na tavanima bi se sušilo meso koje se moglo rezati do prozirnosti- još uvijek bi imalo rumenu boju zdravog pršuta. Prljavi i zmazani psi svaki bi put iz šetnje šumom doveli par svježe iskopanih tartufa. Domaće istarsko tijesto- fuži- topilo bi se u ustima i nikome nije palo na pamet da kupuje tijesto u dućanu. Čak su i djeca radije kupovala Istarski gazirani napitak, zvan «pašareta», radije nego uvozne kiseliše. Domaći sirevi bili su simbol zdravlja i čistoće. Da, u Istri se vrlo lako može uživati u životu i teško se nakon nje moglo naviknuti na instant-hranu koja stoji par tjedana u frižideru.

I čini mi se da je upravo to razlog zašto je Ujak bio takav kakav je bio. Iako se ne sjećam da je ikad rekao tu rečenicu, mislim da bi njegova parola u životu bila «none šjenti». Ni sam ne znam kako bi se moglo prevesti «none šjenti», ali znam što to znači.

To znači da je i moj ujak, preživjevši fašističke strahote Drugog svjetskog rata, preživjevši progone, fojbe, siromaštvo i glad- uvijek znao spoznati prave vrijednosti u životu. Bio je čovjek koji je u svojoj skromnosti našao svoju najveću umišljenost- u svojoj skromnosti bio je zahvalan Bogu što Istre postoje i kako je čovjek čovjeku vuk samo dok se ne sjednu uz pršut i vino i počnu pričati o svojim nadanjima i strahovima.

Moguće je da je i smrt, koja mu je došla prije par dana u prvu i posljednju posjetu, kada je rekla da se mora ići, dobila isti odgovor- «none šjenti». Život je bio predivan, i ne žalim niti jedno zrnce crvene istarske zemlje na svojim nažuljanim tabanima.

Nekad pomislim, najveća želja starijih iz moje obitelji bila je da odem u vojsku. Za njih je bila čast što bi se njihov pomladak borio i branio zemlju. Znam, zvuči čudno, ali morate razumjeti tu generaciju naviklu na red i disciplinu. Kako sam otišao u civilno ročništvo, jedini odgovor koji sam mogao reći svojoj savjesti pred njima bilo je «none šjenti, familija, soldačija nema fuže a ni talijan nije prešo more»
I čini mi se da, sjetivši se fuža i crvene zemlje Istre negdje čujem šapat....
«None šjenti.»

- 20:55 - Komentari (7) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>