ponedjeljak, 17.10.2005.

Početak jednog romana

Slika rukava punog blata

Prije nekoliko godina počeo sam pisati svoj roman "Betonsko žito". Moram priznati da ga nisam mnogo pisao i on je otišao pod onaj folder "jednog dana". Sad sam ga opet otvorio. Shvaćam da ima nekih problema s naracijom, ali hajde, za Vašu zafrkanciju, dajte svoje mišljenje.



Ovakve stvari i inače sve odreda počnu na jedan te isti način. Znate, kako se ono francuski kaže «cliche». Iako nikad nisam zapravo znao što to znači, baš ću sad upotrijebiti tu riječ. Bum, Cliche. I to ne bilo kakav. Onaj patetičan. Student. Student metalurgije. Student metalurgije koji leži na krevetu studentskog doma u Sisku. Naravno, sve vas zanima što radi student metalurgije na krevetu studentskog doma u Sisku. Gleda u plafon. Gleda u plafon studentskog doma u Sisku i razmišlja o pukotinama na njemu. Ne, nije zanimljivo. Ali znate, svijet bi bio puno ljepše mjesto da su neki ljudi ostali u studentskim sobama i gledali pukotine na plafonu. Bolje da to radite nego išta drugo. Osim toga, bile su baš super, kao da su neka slika. Čak sam shvatio da jedna od njih, kružnog oblika, liči na loptu koju napucava neki nadobudni nogometaš. Baš su bile fora te pukotine. Šteta što morate biti u bedu da ih gledate. Pitao sam se da li su nastale zbog toga što se događalo u ovoj sobi ili u onoj iznad nje. Što uopće rade studenti u studentskim sobama da pada žbuka s plafona? Ili još bolje, što bi osim nekih stvari studenti mogli raditi da pada žbuka s plafona. Uglavnom, gledao sam te crte okružene najplemenitijom paučinom i mislio kako bih se mogao izvući iz svega u što sam se uvalio.
«Nemaš ti beda. To su ti sve samo neke zavjere»- rekao mi je Arči sa svog kreveta. Nije mi baš trebalo još i čavrljanje o teorijama zavjere ali opet, kad već gledate nogometaša od pukotina na plafonu onda i one nisu naodmet. Arči nije ležao, to je važno napomenuti. Arči je uvijek sjedio na svom krevetu u turskom sijedu i brijao gluposti.
«Čuješ, nemoj se bedirati. To ti je najgore. Daj se sredi. Moraš se boriti protiv društva, to ti je jedino rješenje.»
Teško vam je to kada se potpisujete s «Arčibald» a to je upravo ono što je Arči radio. Naravno, ako se samostalno prozovete tako, onda je to još veći problem. A Arči je upravo to i radio. Sam se zvao «Arčibald». Indeks- «Albert» prekriženo drvenom običnom olovkom i napisano «Arčibald». Popis prisutnih studenata na predavanju: broj 29 – Arčibald.
Nije mi bilo jasno zašto. Arčija je bilo teško shvatiti.
Promeškoljio sam lice lijevom rukom i to mi je nekako jako prijalo. To je bio jedan jako dobar tren tog dana, to kada sam izmasirao svoje vlastito lice svojom rukom. Nekako sam se opustio nakon toga. Probao sam opet ali to više nije bilo to.
«Možeš ostati još u Sisku par dana. Ne moraš se vratiti u Zagreb. Imati ćemo koncert, možeš pjevati u mojem bendu. Dobiti ćeš neke novce.»
Jako sam volio Arčija. Ne, nisam homo- to sam samo ovako rekao. Ali danas vam je zabranjeno reći da vam se dopada kako netko razmišlja ili govori. Ili vam je bar simpatičan, kao što je meni Arči. Jer Arčijeva razmišljanja i stvari koje je govorio ne bi trebalo ozbiljno shvatiti. Dopadalo mi se to što je uvijek pričao. Da. Nekad vam to , fakat, zna dojaditi. Ali činjenica da imate nekog čija su usta uvijek otvorena i tko može toliko dugo pričati o ničemu kao što je to Arčiju uspijevalo jako vas obraduje. Bolje nego da šutite. Odnosno, da je šutnja oko vas. Znate na što mislim. Uglavnom, tako sam ležao na svom krevetu i gledao žbuku na stropu. To je bilo jako teško vrijeme za mene.
«Što sad? Pao si godinu, što sad? Ni prvi ni zadnji! Što sad briješ neke depresivne brije?»- mirno je govorio Arči.
«Pao sam godinu na prvom semestru»- rekao sam mu –« Pao sam metalurgiju na prvome semestru.»
«I što sad?»- nije se predavao Arči-« Da li je to ono što si želio upisati?»
«Pa ne.»
«No, onda?»- viknuo je- «U čemu je problem?»
Ah naravno! Što bi bilo bolje od pitanja koje kao da zvuči kao ono «Prepričaj mi opet po peti put nešto.»
Arči je nastavio, ne čekajući moje jadikovanje. Nastavljanje nečega u krivo vrijeme bila je Arčijeva specijalnost.
«Super pišeš. Fakat. Nisam nikad vidio nekog da tako dobro piše. Super si! Nije ti ionako ovdje mjesto, pa čemu onda ta neka tvoja bediranja?»
«A ne mogu upisati faks.»
Želio sam upisati Filozofski. Ali nikad nisam uspio. Ni manje ni više nego dvije odbijenice. Zato sam uspio preko veze upasti na metalurgiju u Sisku.
Arči je bio alternativac. To vam je ona vrsta koja bi spalila sav Picassov atelje ali bi se divila stolici zabijenoj u komad dreka. Uglavnom, nije bilo smisla više govoriti ovdje s Arčijem. Razgovarati se s njim uvijek moglo i nikada nije bilo korisno. Zato sam se ustao s kreveta i pošao van.
«Kamo ćeš?»-pitao me Arči.
«Idem nazad u svoj grad.»

- 13:35 - Komentari (16) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>