nedjelja, 19.06.2005.

Odrastanje, ptice i slične stvari....

Slika ptićice.

Teško je razmišljati o odrastanju. Ne postoji dan kada jednostavno odlučite odrasti. Jednog dana jednostavno shvatite da ste negdje putem postali nešto drugo- ne puno bolje niti puno gore od onog što ste bili prije. Neki ljudi, kada shvate da se ostariti mora, da si pomognu, odluče ne odrasti. Najčešće postanu umjetnici ili znanstvenici, ali nije nužno. Ti ljudi u sebi imaju posebnu mudrost, koja izvire iz nekog djeteta kojeg su odlučili zadržati u sebi.

Jučer sam išao na svoju obljetnicu mature. Bog je valjda želio da se desi jedan čudan susret, jer da tramvaj radi nekog razloga nije ostao na Britancu,nikada ne bih sreo ptića. Ptić je bio iscrpljeno malo biće, tek nekoliko centimetara u tijelu a imao je malo ptičje lice koje je bez obzira na slatkoću, bilo nekako ozbiljno i mudro. Našao sam ga na betonu pored tramvajskih tračnica kako migolji. Uzeo sam ga u ruke. Prijatelji koji su bili samnom su se smijali, ali već sam odavno naviknuo na to da mi se ljudi smiju. Na to sam bio i ponosan. Ptić je bio miran, i odmah sam shvatio da to nije nekakav gradski vrabac već neka plemenita životinja. Perje mu je bilo plavo i to onako plavo poput nekog dragog kamena. Smirio se u mojoj šaci i širom otvorio kljun dišući zrak koji je strujio kroz moje prste.

"Što ćeš s njim? Povesti ga na obljetnicu?"
"Ako treba."

Moj papagaj Pipo pobjegao mi je prije nekih sedam godina. Prije toga mi je umrla baka koju sam jako imao pri srcu, prije toga otac kojeg čovjek nije mogao ne voljeti. Čovjek se zapita da li nešto krivo radi u životu kada ti, nakon svega, pobjegne papagaj. Pipo je ostavio krletku, pa sam mislio, ako ništa drugo, uzeti ću Ptića kod sebe. Nazvati ću ga Florijan i biti ćemo dragi prijatelji. Uglavnom, ptića sam nosio u šaci, naravno nisam ga tiskao i glava mu je virila van. Osjećao se kao kondor. Htio sam u McDonalds'u tražiti kutiju od Big Maca da ga stavim unutra, ali su me moji prijatelji odgovorili od toga. Na kraju sam bio našao nekakvu kutiju za cipele, napravio veliku rupu na njenom vrhu da Ptić može disati i stavio ga u nju.

Te večeri sreo sam mnoge stare prijatelje. Prošlo je već dosta vremena ali uglavnom se nitko nije mnogo promjenio. Cure su postale djevojke. Dječaci su postali mladići. Patetično zvuči, ali patetika je dio života i od nje se ne može pobjeći. Bilo je nekoliko albuma s fotografijama i to je bilo sjajno. Većina nas na njima, uključujući našu razrednicu, ličila je na pedijatrijski odjel. Edin, koji je u školi mucao kao stara gramofonska ploča, dao mi je svoju podsjetnicu na kojoj je pisalo dipl-točka-nešto pravno-točka-ekonomije. Luka, predsjednik razreda, trenirao je djecu tenis na Šalati a Lovro ( iz matematike išao na popravni gotovo jednako koliko i ja) je radio kao informatičar u nekoj tvrtki. Šutljivi Stjepan bio je apsolvent filozofije, umjetnik Igor studirao je na likovnoj akademiji. Tihana je bila na medicini, a Morana je radila s bolesnom djecom. Bruna nije došla jer je bila u Zadru, gdje već par ljeta živi sa svojim dečkom. Tea je studirala nešto što ja ne mogu izgovoriti. Pili smo sangeriu i viski, i zaključili da su mnogi od nas prestali pušiti. Meksička hrana je bila sjajna, iako nisam naviknuo da jedem lignju u tijestu premazanom sirom i nekakvim ajvarom.

Ptića sam stavio u onu kutiju i nadrobio mu mrvice da jede. Nalio sam mu i malo vode. Bilo je zagušljivo, ali nisam mogao bolje. Ionako pticama ne treba mnogo. Ali nakon nekog vremena, preko stola se čuo hrapav glas koji je odzvonio prostorijom u kojoj smo bili.
"E, Sinke. Ptica ti je mrtva!"
Prišao sam kutijici i promotrio ptića. Bio je miran. Uzeo sam ga u ruke. Njegove ptičje nožice nisu mu ogrebale kao kada sam ga prvi put uzeo.
Okrenuo sam ga naopačke. Nije se pomaknuo ni trena. I tih nekoliko, ne mnogo, jedva četiri sekunde, postojali smo samo ja i mrtvi ptić u mojoj ruci. Cure koje su se gužvale oko mene nisu postojale, smijeh mi nije dolazio do uha. Tu jadnu pticu sam vratio u kutiju te je zaklopio i otišao piti već pomalo zagrijani viski. Moram reći da nisam bio tužan. Bilo bi to lijepo prijateljstvo , ali vjerojatno Bog nije tako htio. I dalje sam pio, smijao se, prepričavao avanture i razgovarao kako nam je bilo lijepo.

Na povratku kući, a bilo je nekih dva izjutra, oprostio sam se sa svojim prijateljima. Zastao sam na Magdićevim stubama i tu izvadio ptića. Pored stuba mali je komad zemlje. Stavio sam ga na nju i na tren se zamislio. Iznad mene bile su krošnje drveća koje su mahale zvijezdama na nebu i došao mi je onaj poetski trenutak kada, onako, ne znam kako to objasniti, kada razmišljam o svemu i svačemu a najčešće o onim patetičnim stvarima kao što su život, ljubav, svemir, dan i tako to. I vama vjerojatno dolaze takvi momenti pa znate o čemu pričam.

Pomislio sam da je možda taj ptić učinio nešto lijepo u životu pa mu je Bog odredio da umre u miru i kao metafora jedne mladosti. Mladosti koje više nema, barem ne onako kako je bila nekad. Mladosti koja nije otišla, jer se više neće vratiti. Mladosti koja je umrla i koje se možemo jedino prisjećati. Ali, kao i sve što utječe na naš život, tako nas sve i obilježava. I kako ću se uvijek prisjećati tog ptića, tako ću se sjećati i svoje mladosti. I ona će biti dio mojeg života kao i sadašnjost. I nju neću zaboraviti. I iako ću valjda jednog dana i ja biti, ako Bog da, ne znam- tata ili akademik, uvijek ću u sebi ostaviti onog mladog buntovnika iz predzadnje klupe koji je imao dugu kosu, razderane traperice, išaranu klupu i zelenu pernicu.
On će uvijek biti tu, kao i taj ptić. To je tako. To je dio života. To je dio svačijeg života.

Ajme meni, zvučim kao da imam pedeset i kusur!

- 15:37 - Komentari (7) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>