četvrtak, 18.12.2008.
Blato
Upravo sam pročitala knjigu Milane Vlaović "BLato".
Šta reći drugo osim da sam ostala iznenađena,jer sam imala,moram priznati,predrasude o kvaliteti i mogućnostima. Zašto?
Možda zato što za mene ona živi u tom nekom drugom svijetu,nazovimo to hrvatskim jett setom,ako on uopće postoji,ali eto to sam mislila.
Knjiga je dobra,kvalitetno i znalački napisana,pročitala sam je u 2 dana,što je za mene u ovakvim uvjetima (mislim pored dvije curice) stvarno rekord.
Potakla me na razmišljanje što svaka dobra proza i treba, a vo je definitivno jedna od boljih.
Piše o provinciji,malom mjestu,ogovaranjima,običajima,predrasudama,tajkunima...o ljudskim osjećajima,bez onog uobičajenog crno-bijelog svijeta.
O nekim odlukama,osjećajima koje ti promijene život,o prolaznosti,o ljubavima,životnim krugovima koji se otvaraju,ali i neminovno zatvaraju,o novim ljudima koji zauzimaju stara mjesta.
Ptaknuta tom knjigom razmišljam o svojoj životnoj okolini i vidim puno sličnosti sa izmišljenim Milaninim likovima. Neminovnost ogovaranja ukoliko iskačeš u bilo kojem obliku,ako se oblačiš,slušaš različitu glazbu od prihvaćene,okolinom odobrene.
Ukoliko nisi oženjen,pa nemaš djece,pa ih nemaš dovoljno...sigurno neka falinka u životu. Pa onaj običaj nas ljudi da uživamo u tuđim patnjama,onako vidiš ima i gorih situacija,a ukoliko nas dotakne onda svijet pada.
Ja imam običaj,odnosno potrebu da opravdavam tuđe postupke,da pokušavam u ljudima tražiti ono bolje,opravdane razloge,a nda kažu da sam naivna i dobra.
Što je najgore (za mene) još i glupa,da nisam osjetila,da još ne znam kakvi su ljudi-onako u stilu*Još si mlada,naučit ćeš*. Pa onaj običaj ogovaranja drugih,lomljenja jezika oko tuđih života,problema kao da nemamo i sami ih dovoljno. Pri samom pokušaju da spriječiš ogovaranja,da ih nekako zataškaš prelaziš u grupu ljudi koji se ogovaraju.
Iako su možda imali pravo u iks situacija,barem u jednoj koja se zove Zoran-trener odbojke,po zanimanju baba,nečovjek,kojeg sam ja pokušavala opravdati na sve načine,opraštala njegove sage o mojoj osobnosti koja se temeljila na mojem ponašanju na terenu.
Ebiga,svi naletimo na neljude,ali neki ih i prepoznaju na vrijeme.
E,o tome piše Milana Vlaović i to jako dobro.
Additional graphics
