Pingvin Sitnog Zuba

Ovo je moj trip. Naime, u zadnje vrijeme, uzasno zelim imati talenta za pisanje. U pravo vrijeme: nedavno su pojeftinili kriteriji. Dva kg mozga, kazu, lako se nadje. Obilna ponuda.
Pristojno je predstaviti se na pocetku, za svaki slucaj. Spadam u grupu humanoida pod nazivom stoka sitnog zuba - lat. duplotupocus pochis dentis - , definiranu kao: "vrsta rasprostranjena na jugoistoku Europe, pristigla u st. VII na Balkan i rubna podrucja koja s Balkanom nemaju nikakve veze, a koju je krajem XX st. prvi opisao jedan hrvatski povjesnicar zoologije". Usput receno, kad bi imala krupne zube, obzirom na moja stroga eticka nacela, ja bi ih sebi sama povadila. Ako ne bi uspjela preprodati Inu.

Dvoumila sam o zapocimanju s blogom. Da li da se upustim s njim, il' bolje ne? Statisticki je potvrdjeno da danas vise ljudi pise nego sto cita. Nakon duzeg nadjacavanja s nemilosrdnim podacima, uspjela sam nedavno preci na olakotno vjerovanje da je omjer ipak podjednak. Pretpostavimo da oni koji pisu obicno i citaju. Bar svoje uratke. Tzv. "selfie-citatelji". No, budem li se zamarala svim otegotnim okolnostima, nastavit cu ciniti fatalnu pogresku; nikada ni ne pokusati ostvariti svoj san: postati selfie-citatelj.

Jasno, pokusavam kreirati kvalitetan osobni stil. U trenucima kad mi to ne ide - otprilike zadnjih 25 godina - nastojim imitirati svoje uzore, koji bajdvej, rade u Hrvatskoj i sire. Mozda se ne bi ni stigla zabavljati ovako - jer kao zena/majka/kraljica/zaposlena/+kucni ljubimci, imam i previse obaveza - kazem, mozda ne bi ni piskarala da su moji omiljeni kolumnisti obzirni prema vjernoj publici. Da se trude i objavljuju, recimo, 10-tak clanaka dnevno. Vjerojatno doziraju, mangupcici, vodjeni trzisnim zakonom da je rijetka roba vrijednija te psiholoskim trikom da je draze ono sto se duze ceka. Sluzbeno se opravdavaju da moraju ici djetetu na skolske informacije te posjetiti baku, ili se informirati za buduca poetska nadahnuca … nabrojili bi vam oni cudo valjanih razloga. Kad znaju s rijecima. A mi u publici moramo cekati. Meni se, izmedju ostalog, cini da se moji omiljeni komentatori ne osvrcu bas na cinjenicu da nasem narodu treba svaka, bas svaka molekula naboja suprotnog depresiji i obeshrabrenju te da su oni preuzeli odgovornost u tom smislu.

- Jesi vidio Matu? Nema ga vec par dana, ni na fejsu, ni na kavi…?
- Oli nisi cuja!? Mate se ubija prozakom jer Slobodna vec tri tjedna ne objavljuje tekstove LJ.Z. (podaci poznati urednistvu).
- Mislis, namjerno se otrova?
- Nije skroz. Samo je uzeja previse neki dan, poceja je bit u krizi jer je dugo ceka da se LJ.Z. vrati s bolovanja i objavi koji tekst.
- Bidan. … Kako znas da je LJ.Z. bija na bolovanju?
- Oli nisi cita da ga je pretuklo u Varosu? Nekom vlasniku kafica, setalista, plaza nije se svidija jedan njegov tekst i bum… natamburalo covika.
- E, triba ovde kod nas pazit kad nekoga ides uvridit.
- Ali ovaj je stvarno izgleda da ga nista na svitu ne vridja.
- Onda bi moga otic u politiku?

.

Oznake: selfi, citanje