četvrtak, 30.08.2007.
Ljepota drevnih bisera
Hitajući brodićem prema otočiću Visovcu na istoimenom jezeru, nedaleko slapova Krke, nalazila sam se u skupini riječkih planinara, koji su se ugodno smjestili na palubi. Moji su osjeti prigrlili suptilni ples Sunca, vode i prozračnosti. Zakoračivši na otočić, dočekao nas je mir, jednostavnost i savršen red.
Nešto malo uzdignut iznad površine vode, otočić nosi na sebi franjevački samostan koji se spominje još davne 1400.-te godine i crkvu koja je sagrađena u 16. stoljeću pod imenom LAPIS ALBA ili Bijela stijena. Na Visovcu dočekao nas je susretljivi domaćin – franjevac i ljubaznim riječima pokazao kulturno-povijesne predmete u samostanskoj zbirci, među kojima se ističe ferman, odnosno Zapovijed sultana Mehmeda da se Visovac preda u posjed franjevcima, inkunabula ''Ezopovih basni'', sablja junaka Mandušić Vuka i II.izdanje ''Judite'' Marka Marulića. Mnogi predmeti, ogrlice, narukvice, broševi, naušnice i kaleži dojmili su me ljepotom izrade i orginalnošću. Sve je odisalo duhovnošću, što je upravo odgovaralo ljudima koji su svoj život posvetili drevnim izvorima znanja, udaljeni od civilizacije, revnosni i marljivi u istraživačkom i skolastičkom radu, kako bi dokučili mnoge istine ili barem umanjili njihove sjene.
U novijem zdanju sagrađena je malena kućica koja štiti nekoliko čamaca, a iznad toga moderna je sojenica u čijoj se intimi odvija život franjevaca. Sav otočić odisao je harmonijom, tišinom i ljepotom.
Naš se posjet otočiću primicao kraju i krenuli smo prema brodiću koji nas je vjerno čekao. I dok su vrbe ive svoje tankegrančice pružale prema zemlji, duh vječnosti stremio je ka nebeskim božanstvima.
Ovo nisu bila sva saznanja u tom danu. U smiraj sana, nakon smještaja u Šibeniku, grupa radoznalih planinara prošetala se prema centru grada, gdje je na središnjem gradskom trgu razgledala najljepši spomenik grada – Katedralu Sv. Jakova. Današnja katedrala duga je 38 m i isto tolikoi visoka i građena je oko stotinu godina iz 15. u 16. stoljeće. Ispočetka su crkvu gradili mletački i šibenski graditelji, a kasnije gradnju vodi Juraj Dalmatinac, veliki majstor i začetnik gotičko – renesansnog stila u Dalmaciji. Pod njegovim vodstvom katedrala poprima monumentalni izgled i ukrašena je skulpturama velike umjetničke vrijednosti. Oko katedrale je vijenac isklesanih ljudskih glava, koje su na mene ostavile dubok dojam. Iako su zubom vremena dobile patinu, njihov je izražaj osoban, kao da vam svaka glava govori neku drugu priču ili poruku. Smatra se da su to glave autentičnih ljudi koji su zadužili Šibenčane. Mistiku djelovanja pojačala su svjetla sa starogradskih zidina.
Bio je to dan prožet saznanjima o volji i ljubavi u iskonskom traženju pravih vrijednosti, obogaćen neuskraćenom prirodom, pa i Vi osluhnite, pogledajte, dođite i još se poslužite ovozemaljskim slasticama, kavom u ''Uzoritoj'', te sladoledom u ''Kalimeru'' i vjerujem da ugođaj neće izostati.
Silvana Milić
- 20:36 -
Pokrović i belo kafe
Jedan do drugog, hodajući bijeli oblaci nestajali su pod plavetnilom nebeskog svoda. Na vrhu, tamo negdje, iznad dolinice Panjak izvor rumori i šutnju prelomi. Dva planinara, po tko zna već koji put potvrđuju stazu i jedno druženje. Na izlazu iz doline, glatki kamen stol je za ''pokrović i belo kafe'' iz ''bočice od medičine''. Podalje, vrata dviju lelujavih ruza pjevaju najljepšu himnu vječnog prijateljstva.
Ni kiša, ni bura, ni snijeg nisu izbrisali obrise ''pokrovića'' i ''bočice''.
Danas, samo jedan planinar. Tražeći sklad i mir u kaosu boli duše, rascijepanih, šarenih stakalaca. U otiscima koraka, ostavlja svoje i ide još dalje u vjeri i ponosu da će naći i sreću, i ljubav, i ljepotu.
Hoce li? Ili će nasuprot ostati jedan hir.
Moj HIR.
Silvana Milić
- 20:35 -
Planinarske iskrice
''…tražio je sreću…
Možda je na svijetu ni nema
možda je nikad ni bilo nije?
Tražio sam je
i jednog jutra dok se
penjah na goru,
kraj puta ispod grma
začuh nešto ko šum
cvijet ciklame
što se smiješi name.''
(dio pjesme ''Ipak'',
A. V. Mihičić)
Na proplanku odmora, iznad netom ispenjane GRADIŠKE TURE, iznjedrena iz mudrosti trenutka, nastala je misao zauvijek zapisana u dušama četvero planinara: ''Ako je Bog na Zemlji stvorio raj, dao ga je planinarima.'' Riječi vrle planinarke zvučale su uvjerljivo ispod FURLANOVOG ZAVETIŠTA PRI ABRAMU (1111 m), a mi smo i dalje nastavili na rajskim krilima prema NANOSU i niz stijenje do podnožja. No nešto je gorko ostalo u meni na pomisao: ''Gdje je pakao?'' Tada nisam ni slutila da stojim na njegovu rubu.
Nije nam bilo teško ponovo krenuti do planinarskog doma ZORKA JELENČIĆA na planini ČRNA PRST (1844 m). Slijedi noćenje, a jutro nas vodi do planine RODICA (1966 m), koja je okrugla i malo posuta sitnim kamenčićima, a do nje i dalje zeleni proplanci koji su i nadahnuli malog Kekeca. Prije prijevoja za vrh VOGEL (1922 m), iznad usjeka, dvoje planinara zadubljeni u zemljovid tražili su kako najlakše doći do KOČE NA PLANINI RAZOR (1317 m). Podignuvši glave, nismo vidjeli Ženu. Muž me odjednom pita: ''Gdje je moja Žena?'' Sa vrha stijene moj zov. Nema odgovora, a nema ni Žene. Jako smo se zabrinuli. Tad iz usjeka proviruje nestala glava, a na licu tajanstveni osmijeh Mona Lise. Put nastavljamo šutke, a pred domom Žena zbori: ''Tako sam žedna da bi popila cijelu Sloveniju.'' Od srca smo se nasmijali. Svanulo je obećavajuće jutro. KRN (2244 m) je djelovao nekako surovo. Do njegovog podnožja pokucali smo na tajna vrata prirode i ušli smo u rajske dvore. Zvjezdasti cvjetovi žarkih ružičastih i ljubičastih boja šepurili su se na tamnozelenom podnožju, zvončići su drhturili u ranojutarnjem pozdravu, a opili su nas mirisom crveni i bijeli karanfili. Uz stazu, njihale su se jednakim ritmom žute i bijele tratinčice. Iz knjige ljepote uzeli smo samo biljeg i osnaženi koračali dalje, ne trgajući stranice prirode.
U kriku ratnih strahota, u predvorju KRNA susrećemo planinu BATOGNICA (2164 m), prokopanu skrivenim bunkerima iz I. svjetskog rata. KRN nas je dočekao u magli, vjetru i sitnoj kiši.
Bistro jutro pomoglo nam je u lakom spuštanju od 1700 m do Drežnice. Lokalnim prijevozom stigli smo do Kobarida i dalje do naših domova.
U jednom dahu izrečena je misao: ''NAJLJEPŠA STAZA U ALPAMA'', a iz naših srca izranja sva sreća hrama ljepote.
U lipnju 2003. g. pridružujem se tradicionalnom pohodu na najviši vrh Hrvatske, Dinaru (1831 m). Putujemo noću i dolazimo u mjesto Glavaši. Jutro je već toplo i sparno, pa je i uspon otežan. Mnogo je tekućine iz naprtnjača izvađeno. Dinara je otvorena, grebenasta planina, pri dnu nešto šumovita, zatim slijedi izmjena čuperaka trave i stijena i nešto makije prije gole kape. Dočekuje nas ugodno iznenađenje. Na vrhu Dinare ansambl obučen u prigodnu odoru svira hrvatsku himnu, čija se melodija penje uz sunčeve zrake. Oči plijene ljepotu prizora, šareno načičkanih planinara, a gore, nebom kruži u znak pozdrava maleni sportski avion. Toplo i bogato smo nagrađeni.
Na donjem dijelu spuštanja niz obronke planine dočekali su nas crni, tmasti oblaci. Uskoro kiša i zatim pljusak. Sve djeluje prijeteće. Ostajem sama pri ulazu na travnati dio livade, na kojoj je jedno, jedino stablo. Osjećam veliku prijetnju. Gromovi i munje na okolnim brdima. Odnekud doleti čudovište, sa prijetećom, crnom, naboranom obrazinom siktajući iz zjapećih usana, zmajevim jezikom strašnu vatru. U hipu se mijenja tama sa sjajem munje. Čudovište – ''vještica'' pleše kolo u ritmu demonskog smijeha. Od siline straha stojim na mjestu. Još neko vrijeme i sve se polako počinje stišavati. ''Vještica'' čupave kose, na još raščupanijoj metli, cerečući, uz paklene poklike svojih demona odleti dalje. Pribrah se i prikupivši snagu spustih se u dolinu. Znala sam, bio je to pakao mržnje iz kojeg sam pobjegla netaknuta.
Drugog dana posjetili smo izvor rijeke Cetine. Mnogo otočića obraslo je zelenom travom, a na svom putu dobiva pritoke i zavojita odlazi dalje. U blizini je crkva sv. Spasa iz 9. stoljeća. dalje nas put vodi do umjetnog jezera PERUČA, koje je dugačko 23 km i duboko 70 m. Na kraju izleta posjetili smo i gradić Knin i njegovu poznatu tvrđavu.
Iz vaših i mojih staza pribrala sam planinarske iskrice želeći da ih i vi nađete tamo, gdje Strožić sa KOČNOM ime mijenja i gdje STOL stoluje, a vrtoglava VRTAČA nebom vrti. Triglav nad svime namiguje.
Pozivaju vas vrhovi Hahlića s usjekom MUDNE DOLI.
Posjetite i Učku, Velebit i planine Gorskog Kotara. Ne zaboravite na PREMUŽIĆEVU STAZU podno Zavižana.
Ako vam sve to nije dovoljno isplaninarite greben KOŠUTE, ŠKRLATICU i sve tri RINKE. I još ako vam svemu ovome nedostaje malo zrnce, nadodajte PRISOJNIK.
Zašto sam ovo napisala? Namijenjeno je svima vama koji su utkali planinarske puteve prije mene i onima koji bi željeli, ali su bolesni i onima koji u teškom životu, život žive. Hvala svim planinarima koji su mi pomogli da spoznam vrline planinarenja i vodiču koji je poticao moju ''čeličnu'' volju. Hvala i onom planinarskom štapu, koji me oslobodio straha od visina.
Silvana Milić
- 20:30 -
Oči planine
VIDJELE, SPOZNALE, REKLE, UTIHNULE…!
Niz planinu,
zemljom crnom,
spodoba.
Parajući nebom
rukom drvenom,
urlikom krenu.
Oči su planine
vidjele.
Krikom grabežljivca,
u čovjeku hijena,
do vrha mržnja.
U bijesu,
vučica.
Oči u krijesu.
Oči su planine
spoznale.
Tebe slijediti neću.
Nesrećo.
Vjerovati neću.
U tajnom velu
magle,
nestat ću.
Oči su planine
rekle.
Planinom
svih planina,
suza poteče
i presahne.
Tiho, tiše, najtiše,
kapci ponikoše.
Oči su planine
utihnule.
Milić Silvana
- 12:00 -
