Hitajući brodićem prema otočiću Visovcu na istoimenom jezeru, nedaleko slapova Krke, nalazila sam se u skupini riječkih planinara, koji su se ugodno smjestili na palubi. Moji su osjeti prigrlili suptilni ples Sunca, vode i prozračnosti. Zakoračivši na otočić, dočekao nas je mir, jednostavnost i savršen red.
Nešto malo uzdignut iznad površine vode, otočić nosi na sebi franjevački samostan koji se spominje još davne 1400.-te godine i crkvu koja je sagrađena u 16. stoljeću pod imenom LAPIS ALBA ili Bijela stijena. Na Visovcu dočekao nas je susretljivi domaćin – franjevac i ljubaznim riječima pokazao kulturno-povijesne predmete u samostanskoj zbirci, među kojima se ističe ferman, odnosno Zapovijed sultana Mehmeda da se Visovac preda u posjed franjevcima, inkunabula ''Ezopovih basni'', sablja junaka Mandušić Vuka i II.izdanje ''Judite'' Marka Marulića. Mnogi predmeti, ogrlice, narukvice, broševi, naušnice i kaleži dojmili su me ljepotom izrade i orginalnošću. Sve je odisalo duhovnošću, što je upravo odgovaralo ljudima koji su svoj život posvetili drevnim izvorima znanja, udaljeni od civilizacije, revnosni i marljivi u istraživačkom i skolastičkom radu, kako bi dokučili mnoge istine ili barem umanjili njihove sjene.
U novijem zdanju sagrađena je malena kućica koja štiti nekoliko čamaca, a iznad toga moderna je sojenica u čijoj se intimi odvija život franjevaca. Sav otočić odisao je harmonijom, tišinom i ljepotom.
Naš se posjet otočiću primicao kraju i krenuli smo prema brodiću koji nas je vjerno čekao. I dok su vrbe ive svoje tankegrančice pružale prema zemlji, duh vječnosti stremio je ka nebeskim božanstvima.
Ovo nisu bila sva saznanja u tom danu. U smiraj sana, nakon smještaja u Šibeniku, grupa radoznalih planinara prošetala se prema centru grada, gdje je na središnjem gradskom trgu razgledala najljepši spomenik grada – Katedralu Sv. Jakova. Današnja katedrala duga je 38 m i isto tolikoi visoka i građena je oko stotinu godina iz 15. u 16. stoljeće. Ispočetka su crkvu gradili mletački i šibenski graditelji, a kasnije gradnju vodi Juraj Dalmatinac, veliki majstor i začetnik gotičko – renesansnog stila u Dalmaciji. Pod njegovim vodstvom katedrala poprima monumentalni izgled i ukrašena je skulpturama velike umjetničke vrijednosti. Oko katedrale je vijenac isklesanih ljudskih glava, koje su na mene ostavile dubok dojam. Iako su zubom vremena dobile patinu, njihov je izražaj osoban, kao da vam svaka glava govori neku drugu priču ili poruku. Smatra se da su to glave autentičnih ljudi koji su zadužili Šibenčane. Mistiku djelovanja pojačala su svjetla sa starogradskih zidina.
Bio je to dan prožet saznanjima o volji i ljubavi u iskonskom traženju pravih vrijednosti, obogaćen neuskraćenom prirodom, pa i Vi osluhnite, pogledajte, dođite i još se poslužite ovozemaljskim slasticama, kavom u ''Uzoritoj'', te sladoledom u ''Kalimeru'' i vjerujem da ugođaj neće izostati.
Silvana Milić
Post je objavljen 30.08.2007. u 20:36 sati.