petak, 18.11.2005.

Hrabrost

Odluka da ovo napišem nije bila laka. Stvarno nije bila.
Ljudi koji me poznaju vide samopouzdanu osobu, punu radnog elana i iznimno povezanu s obitelji, koja sve stiže i ništa joj nije teško.
Ljudi koji me poznaju nemaju pojma što se dešava u meni, što se dešava kad na večer djeca i muž odu spavati, a ja ležim budna u krevetu.
Davno sam ostala bez nečega, djelomično. Skupila sam hrabrosti i krenula dalje. Trebalo mi je puno vremena da skupim tu hrabrost i da se borim za dostojan život. Vrijeme je prolazilo, završila sam školu, fakultet, zaposlila se, udala, rodila dvoje djece, postala uspješna u svom poslu.
Borba s nedostatkom uvijek je završavala uspješno za mene. Vrijeme je prolazilo, a moj gubitak postajao je sve jači, ali sve manje izraženiji u mojoj glavi.
Moj gubitak ostao je potisnut u neke djeliće mozga, da bi u posljednjih nekoliko godina sve izraženije počeo plivati na površinu.
Sve je u redu dok se ne smiri dnevna rutina, dok djeca i muž ne utonu u san. Tada mi lupka po mozgu činjenica koja se ne da izbrisati, činjenica da moj gubitak koji je bio djelomičan postaje sve jači i jači. I strah me je. Strah me je da ne postane potpun.
Zamišljam kakav bi mi život bio ako gubitak bude potpun, kako će to prihvatiti moja djeca, muž, rodbina i prijatelji. Svi su oni počeli primjećivati da se nalazim na rubu ponora, ali nitko nema hrabrosti priznati to i svi me tješe da se neće ništa dogoditi.
No, više od toga kako će drugi reagirati, muči me spoznaja da ja sama ne znam kako ću se pomiriti s tim.
Trebam neku snagu da se borim.
Kada prvi puta padneš teško se podići i krenuti dalje.
Kako je kada padneš drugi puta?

- 13:19 - Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>