Leteća Pilar

u ovo vrijeme, rekla sam tati da me boli trbuh, da sam se prejela torte na rođendanu sestrinog muža.
Tako sam mislila.
Nisam niti pomišljala da ću te kroz nekoliko sati upoznati, da ćemo se konačno susresti.
U ponoć sam sve češće trčala iz kreveta u susjednu prostoriju.
U dva u noći ležala sam u petom boksu rađaone u Petrovoj.
U pet sati i deset minuta plakao si iz petnih žila, upiškio doktora i babicu, smirio se čim sam te privila k sebi.
Tvojim rođenjem u moj život ušlo je još više sunce, više nego ikada prije.
Tvojim rođenjem sve je postalo sporedne, ti si došao na prvo mjesto u moje misli, osjećaje, potrebe.

Sretan ti rođendan sine!

Veliki je dobio kućicu za rođendan.
Kućica je od tvrde plastike, 100x140x100 cm. Ima "pravi" krov sa crijepovima, 2 prozora, ulazna vrata. Kućica kakvu sam sanjala kao dijete. Nisam je imala, pa neka je ima moje beskrajno zahvalno dijete.
Nismo je puno platili, ali baš i da jesmo, svaka lipa i kuna bi se isplatila.
U subotu nije znao kuda idemo, rekli smo mu (uobičajeno kada ne može s nama) da idemo negdje gdje ne idu mala djeca. Kupili smo kućicu i obavili neke stvari u gradu. Došli smo poprilično kasno kući i već je bio ljut gdje smo. Međutim, sva ljutnja je nestala u trenutku kada je vidio sliku na ogromnoj kutiji u autu.
Kućica je raspakirana i sastavljena u rekordnom roku, taman sam ja dovršila ručak. Nakon ručka počistili smo sobu, smjestili je u sobu (nije bilo smisla da je sada stavimo van jer će uskoro jesen).
Moje beskrajno zahvalno dijete izljubilo nas je i svako malo se vraćalo dati poljubac zahvale. Dotrčao bi do mene, davao mi pusu i govorio:
"Mama, ja sam jako sretan, hvala vam što ste mi kupili kućicu, jako vas volim."
Nije to prvi poklon koji je dobio, ali očito je poklon koji ga je najviše razveselio u ove četiri godine.
U nedjelju smo se igrali susjeda koji se jako vole. Veliki je s Malenim veći dio dana proveo u kućici. Igrali su se i čekali da ih "susjeda" pozove na ručak. Zamolio me je da pojede glavno jelo u svojoj kući. Dozvolila sam mu jer je bio toliko sretan da se to riječima ne da opisati. Dovikivali smo se u igri: "Susjed, hoćeš još salate? Dođi popiti sok i pojesti kolač."
Malenom je kućica pružila idealnu priliku za stalno otvaranje i zatvaranje vrata i prozora. To mu je opsesija u posljednje vrijeme i čak niti prignječen palac ne pomaže da se makne od toga posla. Palac si je prignječio na vratima kuhinjskih elemenata, ali nikakvu pouku nije izvukao. Na kućici si barem ne može prignječiti prst.
Veliki će me i danas, kao svakoga dana dočekati vani kada dolazim s posla. Sada igramo igru - "Veliki, brzo odi doma." Kada uđemo u kuću, on se, naravno, zavuče u svoju kućicu i čeka poziv za ručak.

Nakon gotovo tri mjeseca Veliki je bio u vrtiću.
Ulazak i ostanak prošao je u najboljem redu, što baš i nismo očekivali.
Poslije posla jurila sam kući da čujem dojmove i kako je bilo mojem nježnom miceku taj prvi dan.
Dočekao me i prvo što mi je rekao, pogleda punoga tuge i jada:
"Mama, ja sam joj rekao da je ona najljepša cura na svijetu. A ona se mene ne sjeća, zaboravila me je."

Ajme, kakav jad. Moje dijete je tužno i ja ga moram utješiti.
Tata se bolje snašao od mene. Već sam se zamišljala kako gađam neku tamo za 20 godina koja je slomila srce mome sinu.
Tata mu je objasnio da ga E. nije zaboravila nego ga nije dugo vidjela, a on je promijenio frizuru, narastao je i postao veliki dečko.

Nadam se da ga je utješio.