srijeda, 30.05.2007.

ZA SVE LJUBITELJE AZRE...

Pa poćnimo:
Najveća rock legenda Jugoslavije definitivno je bio Branimir Štulić.
Rođen je 11.4.1953.u Skopju u Makedoniji. Osnovnu je školu pohađao u Jastrebarskom,a kasnije išao u Zagreb u VI. gimnaziju. Maturirao je 1972. s radom Pariška komuna,s ocjenom 4. Uzor su mu bili Beatlesi i uvijek ja maštao da ima bend koji će pjevat kao beatlesi.
NAkon gimnazije je otišap odslužiti vojni rok u kraljevo,1973.
Prvi mu je nadimak bio Čupko ili Štula al nije volio kad su ga tako zvali,pa si je dao nadimak Đango ali je poslije kad je bio na ORA radnoj akciji u Beogradu dobio nadimak Johnny.
Prva ozbiljnija grupa u koju je osnovao bila je Balkan sevdah band.
Kasnije,1977. bend je primenovan u "Azra",a taj naziv je predložen na šanku teatra &TD po Heineovoj pjesmi. Prvu postavu Azre činili su Branimir Štulić,Mladen Juričić,Branko Matun i Paolo Sfeci. Tijekom Azrinog postojanja postava se puno puta mijenjala,a kada je Jura Stublić postao vokal Azre i kad je cijela pažnja bila usmjerena na njega,Johnny je rekao članovima benda(koji su već bili drugačiji od prvotnih) da biraju-ili Johnny ili Jura. Oni su izabrali Juru i tak je nastao Film(al dobro nećemo sad o Filmu:)). Tad je Johnny išo tražit druge ljude. Još je puno puta mijenjana postava, al najpoznatija je Johnny, Boris Leiner i Mišo Hrnjak.
Diskografija: Azra
Sunčana strana ulice
Ravno do dna
Filigranski pločnici
Singl ploče(1979.-1982.)
Kad fazani lete
Krivo srastanje
It ain't like in the movies at all
Singl ploče(1983.-1986.)
Između krajnosti
Zadovoljština
Balkanska rapsodija
Balegari ne vjeruju sreći
Sevdah za Paulu Horvat
Anali
Blase

Johnny danas živi u Nizozemskoj,u Houtenu blizu Utrechta,glazbeni neaktivan. Živi sa ženom Josephinom Grundmeiyer. Vjerojatno dosta nas očekuje da će se on vratit,i održat bar 1 koncert i ja se neću tom prestat nadat do smrti...johnny je moglo bi se reć,na neki način meni idol,jedino kaj me živcira je to da je samo tak otišao,nije ga briga za nas očajne fanove koji ga tu čekamo i čekamo...i još vrijeđa Hrvatsku... al nema veze ja ga volim i to će tak bit zauvijek:)!
2 DIO
Svojoj kćeri dao je ime Azra, kao i Johnny bendu. Štulić mu je posvetio pjesmu Jablan. Ipak, na prste jedne ruke mogu se nabrojiti ljudi koji legendarnom Đoki Grgcu znaju prezime. Svi su ga znali po nadimku - Anarhist.

Đoko je bio poznat po još nečemu: kad god bi se napio, a to se događalo svaki dan, padao je ravno na glavu. Kao klinac nije stekao taj obrambeni refleks da se dočeka na ruke, jer je zbog rijetke bolesti kralježnice prohodao tek u desetoj godini. I njegova životna priča nije bitno različita.

Za grad je, kaže, mrtav od 1991. kad je dobio otkaz u banci (poslodavci su mislili da je Srbin, a vjerojatno i nije bio baš najuzorniji među službenicima) i skinuo se s cuge i dopa. Otad praktički ne izlazi iz stana, a jedini razlog za život bio mu je da još jednom vidi svoju Azru. Kći mu se, 22 godine od njihova posljednjeg susreta, javila iz Splita, gdje ga je s dečkom vidjela na televiziji, u filmu “Kad Miki kaže da se boji”.

Početak na Tri dana kulture

Kad smo mi, studenti ultraljevičari, početkom 70-ih preuzeli studentsko vodstvo na Filozofskom fakultetu, mogli smo neko vrijeme djelovati politički. Kad nam je taj način djelovanja bio zabranjen, jedini preostali način borbe, kojim smo mogli animirati širi krug studenata, bio je putem kulture. U studenom 1972. Slobodan Drakulić, moja malenkost i još neki drugari organizirali smo Tri dana kulture.

U sklopu Tri dana kulture nastupili su grupa Time, članovi grupe Bijafra, došao je kultni tip Harry, koji je snimao vesterne pa Bosni, pa neki lik iz Koprivnice, koji je bio potpuno istetoviran... Uspjeh te manifestacije zapravo je uvjetovao ideju da se na fakultetu počne svirati. Bobo Drakulić koji fantastično pjevao i izvanredno svirao gitaru, jedne je večeri uz svijeće izvodio irske revolucionarne pjesme. Pridružio mu se i Miljenko Mayer, najbolji muzičar u našoj generaciji. Poslije nam se pridružio i Štulić, koji je 1974. došao iz vojske i upisao povijest i fonetiku. Prozvao sam ga Čupko zbog vojničke frizure.

Fender gitara - najvrednija

Najvrednija stvar bila mu je Fender gitara, a osvojio nas je svojim temama, interpretacijama i obradama narodnih pjesama. Posebno je volio makedonsku i vranjansku muziku, čiji je melos upio za služenja vojnog roka. No, te su pjesme u njegovoj interpretaciji imale rockerski štih. Spontano se priključio svirkama, a između nas je na prvi pogled uspostavljen odnos enormne simpatije.

Prva stvar koju je profurao bila je Balkan: svirao ju je na akustičnoj gitari svima koji su ga željeli slušati. Osim toga volio sam njegove obrade narodnih pjesama. Bilo mi je jasno da je muzika njegov život. Čupko je bio totalno iskren. Pjevao je život koji je živio, a svoje je stavove znao iskazati riječima bliskim širokim masama.

Kad je Čupko kretao s Azrom, ja sam se oženio s Kejt, svojom najvećom ljubavi. Istovremeno nam je negdje palo, a meni se trebala roditi curica. Kejt i ja nismo bili sigurni da će biti curica, ali nam je palo na pamet da joj damo ime koje će značiti ‘čista’, a da ne bude Katarina, što na grčkom znači ‘čista’. Ne znam tko nam je rekao što na arapskom znači ‘azra’, da je to najčišći pijesak, nastao nakon pješčane oluje, koji još nijedan novi vjetar nije dodirnuo, ni ljudska, ni životinjska noga. To je opisni prijevod, a konkretno riječ ‘azra’ znači ‘čista’. I onda smo se složili kako je pametno da ja dam ime Azra kćeri, a on bendu.

Postao sam ovisnik. Zbog alkohola mi se raspao brak. Tada nisam shvaćao da su mi Kejt i Azra mnogo bitnije od mog načina života. Jura Stublić je bio moj prijatelj isto kao i Čupko. Obojica su mi često dolazila kući, mama ih je mnogo puta ugostila... Dolazili su i Miljenko Mayer te Darko Rundek, koji je vrlo interesatna ličnost. Zbog mog načina komuniciranja, totalnog približavanja ljudima, sa mnom ste mogli biti prijatelj ili ne, ništa drugo nije bilo moguće. Bio sam mangup i imao čuku, ali se ne mogu pohvaliti da sam bio neki štemer, jebiga. Ipak, štemeri su me prihvaćali.

Ne sluti na dobro...

U Zagrebu sam bio dobar s dečkima iz Trnja, s kojima sam igrao nogomet, a posebno dobar sam bio sa Željkom Frelihom - Bakalarom, legendarnim ‘martićevcem’ (tako se u Zagrebu zovu pripadnici klana iz Martićeve ulice, čija je specijalnost u vrijeme Đokine mladosti bila prodavanje cigli prolaznicima na ulici, nap. a.), s kojim sam završio u ‘Versaju’ (duševnoj bolnici u Vrapču, nap. a.), na liječenju protiv ovisnosti.

Volio sam nogomet, u duši sam i danas ‘grobar’, navijač FK Partizana. I Johnny je sjajno igrao nogomet. Bio je napadač, fantastičan dribler, bogomdani talent. Naš zadnji susret bio je 1989. u Zagrebu. Ugledao sam ga u bijelom odijelu, kako sjedi sam u OKC-u, prilično neraspoložen, utučen. “Ne sluti na dobro”, rekao je, a isto sam osjećao i ja. Razgovarali smo kako od našeg sna o ljubavi među ljudima na našem prostoru, izgleda, neće biti ništa.

3 DIO
Zagrepčanka Branka Bakarić jedina o svojoj ljubavnoj vezi s Branimirom Štulićem govori otvoreno i čisto, bez pretvaranja i prenemaganja.

“Branko je bio iskren, bilo nam je lijepo zajedno, ali nije bilo lako”, kaže Branka, koja s drugim suprugom Teslom živi u Kanadi. Pritom ne mistificira ni ulogu svog oca Vladimira Bakarića, tada političkog svedršca u Hrvatskoj. Njemu se njezino društvo jednostavno nije sviđalo, možda mu se i gadilo, ali kakve je on veze imao s tim. To je bio Brankin život čiji je teret ona sama iznijela na svojim leđima.

Kako je Krvava Meri dobila ime?


“Branimira sam upoznala 1978., u vrijeme kad sam se razvodila od tadašnjeg supruga. Imala sam 26 godina i šestogodišnju kćer Idu. Jednog dana sam otišla na žurku gdje je bilo jako puno ljudi koje nisam poznavala, uglavnom društvo s Filozofskog fakulteta. Među njima je bio i Branko.

Gužva je bila prevelika da uspostavimo prisniji odnos, no nedugo potom smo se opet sreli na izletu koji je organizirala djevojka koju smo moja sestra i ja među sobom zvale Krvava Meri. Tu sam se uspjela približiti Johnnyju i nagovoriti ga da se ponovno sastanemo. Krvava Meri bila je studentica na Filozofskom fakultetu i tako smo je zvali u vrlo uskom krugu. Mislim da ona nikad nije saznala da joj je Branimir posvetio pjesmu.

U to vrijeme bila sam zaposlena u Građevinskom institutu, imala sam dijete, mnogo obaveza na poslu i doma, tako da se nismo često viđali. Sastajali bismo se uglavnom jedanput tjedno, i to navečer. Prvih mjeseci uvijek smo bili sami: to malo vremena koje smo mogli jedno drugome posvetiti, željeli smo imati za sebe. I Branimir je bio jako okupiran bendom, probama i svirkama. Spremao je prvi singl i uvježbavao trojku.

Svi su ga zvali Johnny, a meni se više sviđalo Branimir. Rekao mi je da je sam po zgradama u Novom Zagrebu ispisivao grafite sa svojim nadimkom kako bi ga ljudi primijetili i zapamtili. Ali meni je Branimir bilo ljepše.

Naš prvi sastanak bio je na Mažurancu, gdje je bilo okretište autobusa broj 43, koji je povezivao Novi Zagreb s centrom grada. On je dolazio autobusom iz svog dijela grada, a ja sam ga na Mažurancu čekala u bijelom Spačeku. I onda bismo otišli u noć.

Nakon par mjeseci Branimir me odlučio upoznati sa svojim prijateljima i prvi put me odveo kod Neli i Davora. Očigledno sam prošla na tom testu. Naš odnos je bio vrlo blizak i intenzivan. Branimir je bio čarobna osoba: bilo nam je lijepo zajedno, ali nije bilo lako.

U ljeto 1979. otišao je na more i kad se vratio, rekao mi je da se ne ljutim, ali da je na Silbi upoznao drugu djevojku. To je bila Gracija. S njim je zapravo bilo lako jer je bio nevjerojatno iskren, a istovremeno prema meni i jako pažljiv. U početku kad živite uz toliku dozu iskrenosti, to možda nije lako izdržati, ali kad se jednom na to naviknete, to je kao droga.

Nastavili smo se družiti i razgovarati i nakon rastanka. Odrasla sam u finoj obitelji. Moji roditelji bili su dobri, tolerantni i pametni. Moj prvi suprug se njima nije pretjerano sviđao. Tata mi je rekao: “Ti si odrasla osoba, radi što hoćeš, on je tvoj izbor”. Jednom smo stajali ispred Zvečke u društvu u kojem je bio i Jajo (Jasenko Houra, frontmen Prljavog kazališta), tada velika zvijezda, jer je jedini imao ploču.

‘Nikad ništa nećeš napraviti’

Jaji su se divili, a Branimira su zadirkivali i govorili mu kako nikad neće ništa napraviti. Baš je spremao prvi singl i Jajo mu je rekao: ‘Slušaj, ako taj tvoj ‘Balkan’ ikad postigne bilo kakav uspjeh, ja ću gol trčat od Zvečke do Zdenca i natrag’. ‘Balkan’ je postigao uspjeh, ali Jajo nikad nije gol trčao od Zvečke do Zdenca i natrag.
Kiss dori

petak, 18.05.2007.

Vratio se stari jurky...

Evo me nakon 2 tjedna.
Prošo me je bed u kojem
sam bio zbog cur
kučka......
Ova 2 tjednda bila su čudna
kao npr:
prekinuo s curom,povuko u sebe
upozno neke nove curke
i dobre frendice
u kojom se nadam
da će bit nešto od toga hm...
E,da moram vam reć da je
na firmi bilo prejebeno
makar sam se napio i tak...
Na firmi sam bio kod ratića
u čakovcu bili su tam svi u
stvari pilo je LUDILO...
Počeo sam vozit
motor jeeeeeee :)
svoj tomos,i bratov
scooter peugeot speedfither 1
50 kubika baš je cool.
Nije se samo to
dogodilo bilo je još toga npr:
ovi moji debili iz razreda
su rekli da pišem ružne riječi
za profesorice ma budale.
Odg mi u komentare dal je to
istina al nije,ma vi ste pametne
glave pa će te skužit...:)
U nedjelju idem na pričest kod
kumova(ne ja),baš će bit
jebeno napt ću se s
marjanom i dudom jedva
čekam....
oni su od kumova djeca(od 14 god)
skoro ko ja...
S miom iz podsuseda niš
novo nemrem nis sredit
pa ču valjda odustat.
Ma ima još curka ,ne?
Kaj se ja uopče brinem?
Sutra najvjerovatnije idem
sa matekom u kino pa do grada
ak mu se da.
A, ni neznam kaj ćemo gledat
Amarenu sam većinom prebolio
još mi je malo treba da do kraja.
Neznam kak sam mogo bit s njom
žao mi je...
Mislo sam da je sve ok al da
mi je ovak slomila srce nemam riječi
Kuja.
Ma koji ju kurac ja spominjam
ja i ona smo prošlost i gotovo.
Idem na drugu temu a to je
:
da sam se neki dan bacio na glavu u jarun
sa rikyem bilo je jebeno a komadi
nas gledaju
........
Ovaj post je zbrda s dola
al jebiga bit će bolje.
A,sad idem van neda mi se pisat.........
Ostavite mi puno komentarćića
JASNO?
a sad bye-bye

P.S.Evo vam jedan spotić
DJ TATANKA pre jebenoooooooooo


P.S.

Space And Ufos Gif Images

petak, 11.05.2007.

BIOGRAFIJA NAJJAČE GRUPE SVIH VREMENA JEDNE JEDINE I NEPONOVJIVE AZRE

A šta da radim, s Huseinom Hasanefendićem kao producentom. Prvi album Azra snimaju u proljeće 1980. u produkciji Drage Mlinarca. Taj album osigurava grupi čelno mjesto na domaćoj sceni. Za slijedeći single Lijepe žene prolaze kroz grad, Štulic ponovo uzima Hasanefendića kao producenta, ali već od slijedećeg albuma Sunčana strana ulice snimljenog u veljaći/ožujku 1981. producentom svih kasnijih ploča će biti Branimir Štulić. Potvrda kvalitete i značenja Azre, kao i potpune odanosti publike, dolazi iste godine u vidu trostrukog živog albuma Ravno do dna i sedam uzastopnih rasprodanih koncerata u Kulušiću. Nakon snimanja Filigranskih pločnika u ožujku/travnju 1982. godine, Štulić i Azra izdaju još jedan single, E pa što. Slijedeća dva albuma Kad fazani lete i Krivo srastanje Štulić i Leiner snimaju u Frankfurtu 1983. bez Hrnjaka, koji napušta grupu i prestaje se baviti glazbom. U razdoblju 1986.-1988., nakon čega grupu napušta i Leiner, objavljene su jos tri ploče Azre: It Ain't Like in the Movies At All, s većinom starim pjesmama prepjevanih na engleski, snimljen u Nizozemskoj, Između krajnosti, snimljen u Zagrebu, na kojemu uz Štulića i Leinera sviraju još i Jurica Pađen (gitara) i Stephen Kipp (bas gitara). Ista postava je na turneji 1987. snimila četverostruki live album Zadovoljština koji je nedavno izašao kao dvostruki CD u izdanju Croatia Recordsa.

Pojava Azre i Štulića je od presudne važnosti za hrvatski rock'n'roll. Štulić je bio prvi koji je u rock unio ozbiljne sadržaje koje je jednako ozbiljno tretirao, a da pritom nikada nije odstupao od osnovnih pretpostavki izvornog rock'n'roll sastava. U prvom razdoblju Štulićevi tekstovi su usmjereni na mogućnost komunikacije i njenu nužnost, a dvostruki drugi album uveo je raznorodniji pristup pjesmama. Trostruka ploča Ravno do dna pruža pravu sliku Azre, sa pjesmama iz prva dva albuma, ali i mnoštvom novih ostvarenja. Treći album Filigranski pločnici predstavlja prijelaznu fazu od izravne energične emotivnosti prema zatvorenom prikazu unutrašnjeg stanja. Ploče Kad fazani lete i Krivo srastanje donose zvuk teskih, punih rock gitara, te tekstove koji se bave istim problemima suodnosa čovjeka-subjekta i prividne stvarnosti oko njega, ali na drugačiji način.

Opus Azre od 1979. do 1985. je isključivi razlog središnjeg položaja Štulića i njegove grupe u hrvatskom rock'n'rollu. Po broju iznimnih pjesama, sjajnih albuma i neporecivih remek-djela, Štulić i Azra su jedinstveni.

Diskografija:
Singlovi: Balkan/A šta da radim (Suzy, listopad 1979.) Lijepe žene prolaze kroz grad/Poziv na ples/Suzy F. (Jugoton, listopad 1980.) Johnny, budi dobar/Teško vrijeme uživo, Kulušić 21.10.1981. (Jugoton, ozujak 1982.) E pa što/Sloboda/Gluperde lutaju daleko (Jugoton, lipanj 1982.) Nemir i strast/Doviđenja na vlaškom drumu (Jugoton, proljeće 1983.)Albumi: Azra (Jugoton, svibanj 1980.) Sunčana strana ulice 2xLP (Jugoton, lipanj 1981.) Ravno do dna 3xLP, uživo, 21.10.1981. u Kulušiću (Jugoton, ožujak 1982.), 2xCD Filigranski pločnici 2xLP (Jugoton, lipanj 1982.), 2xCD (1990.) Singl ploče 1979.-1982. (Jugoton, 1982.) Kad fazani lete (Jugoton, proljeće 1983.) Krivo srastanje (Jugoton, 1984.) Singlovi 1983.-1985. (Jugoton, 1985.) It Ain't Like in the Movies At All 3xLP (Diskoton, 1986.), 2xCD (Jugoton, 1985.) Između krajnosti (Jugoton, 1987.) Zadovoljština 4xLP + knjiga tekstova, uživo, 19.10.1987. Dom sportova (Jugoton, lipanj 1988.), 2xCD (Croatia Records, 1995.) Ostalo: knjiga Big Bang (1985.), sadrži tekstove svih pjesama od 1979. do 1984., te šest neobjavljenih (od kojih je dvije Štulić kasnije snimio) video kaseta Zadovoljština (50 min., uživo, 20.10.1987., Dom sportova, Jugoton, 1988.)

Biografija - Johnny:

Poznat pod nadimkom Johnny, rodjen u Skopju 11. travnja 1953. godine. Autor tekstova, kompozitor, pjevač, gitarist. Srednju školu je pohađao u Zagrebu, na Katarininom trgu (današnja Gornjogradska gimnazija), a studirao je na Filozofskom fakultetu, također u Zagrebu. Osnivač je, vođa i autor svih pjesama grupe Azra (osim teksta Pit...i to je Amerika koji je napisao Mile Rupčić). Od 1989. nastupa pod svojim imenom uz pratnju Sevdah Shuttle Banda. Vlasnik je tvrtke za zaštitu autorskih prava Azra Music. Trenutno živi u Nizozemskoj, gdje (navodno) prevodi Ilijadu i Odiseju na hrvatski, jer je nezadovoljan sadašnjim prijevodom.

Do osnivanja Azre 1977., Štulić je nastupao prateći se na akustičnoj gitari, izvodeći pjesme Beatlesa, narodne, regtime i starogradske, no uglavnom vlastite, koje će kasnije snimiti s Azrom. Grupa koju je osnovao se prvobitno zvala Balkan Sevdah Band, no nakon što je postala jak rock'n'roll sastav, ime je promijenjeno. Štulićeva najbolja i najznačajnija djela nastala su za Azru u razdoblju od 1979. do 1984. godine.

Od 1989. Štulić je pod svojim imenom objavio dva albuma, dvostruki Balkanska rapsodija i Balegari ne vjeruju sreći, a najavljivao je još jedan dvostruki pod nazivom Anali. Također postoji snimak (oko 60. min., snimljeno 1992.) pod radnim nazivom Sevdah za Paulu Horvat. No, od svog tog materijala, samo ih mali broj dostiže standarde Štulićevog ranijeg rada: Voljela me nije nijedna, Meni se dušo od tebe ne rastaje, Teško ovo život, Usne vrele višnje (prepjev Dylanove pjesme).

Štulić motive, slike, jezične forme i izražajna sredstva za svoje pjesme pronalazi u živom govoru svoga, zagrebačkog, urbanog okružja, za šankom, u krevetu, poslije koncerta. Jedan je od malobrojnih koji se svojim izrazom približio publici, a publika je u njemu vidjela sebe kroz pravi, sirovi, gradski rock'n'roll. Nije uzalud napisan grafit Johnny je bog.


ANKETA(ZA CURE):


Get your own Poll!

utorak, 01.05.2007.

MP3

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.