Pa poćnimo:
Najveća rock legenda Jugoslavije definitivno je bio Branimir Štulić.
Rođen je 11.4.1953.u Skopju u Makedoniji. Osnovnu je školu pohađao u Jastrebarskom,a kasnije išao u Zagreb u VI. gimnaziju. Maturirao je 1972. s radom Pariška komuna,s ocjenom 4. Uzor su mu bili Beatlesi i uvijek ja maštao da ima bend koji će pjevat kao beatlesi.
NAkon gimnazije je otišap odslužiti vojni rok u kraljevo,1973.
Prvi mu je nadimak bio Čupko ili Štula al nije volio kad su ga tako zvali,pa si je dao nadimak Đango ali je poslije kad je bio na ORA radnoj akciji u Beogradu dobio nadimak Johnny.
Prva ozbiljnija grupa u koju je osnovao bila je Balkan sevdah band.
Kasnije,1977. bend je primenovan u "Azra",a taj naziv je predložen na šanku teatra &TD po Heineovoj pjesmi. Prvu postavu Azre činili su Branimir Štulić,Mladen Juričić,Branko Matun i Paolo Sfeci. Tijekom Azrinog postojanja postava se puno puta mijenjala,a kada je Jura Stublić postao vokal Azre i kad je cijela pažnja bila usmjerena na njega,Johnny je rekao članovima benda(koji su već bili drugačiji od prvotnih) da biraju-ili Johnny ili Jura. Oni su izabrali Juru i tak je nastao Film(al dobro nećemo sad o Filmu:)). Tad je Johnny išo tražit druge ljude. Još je puno puta mijenjana postava, al najpoznatija je Johnny, Boris Leiner i Mišo Hrnjak.
Diskografija: Azra
Sunčana strana ulice
Ravno do dna
Filigranski pločnici
Singl ploče(1979.-1982.)
Kad fazani lete
Krivo srastanje
It ain't like in the movies at all
Singl ploče(1983.-1986.)
Između krajnosti
Zadovoljština
Balkanska rapsodija
Balegari ne vjeruju sreći
Sevdah za Paulu Horvat
Anali
Blase
Johnny danas živi u Nizozemskoj,u Houtenu blizu Utrechta,glazbeni neaktivan. Živi sa ženom Josephinom Grundmeiyer. Vjerojatno dosta nas očekuje da će se on vratit,i održat bar 1 koncert i ja se neću tom prestat nadat do smrti...johnny je moglo bi se reć,na neki način meni idol,jedino kaj me živcira je to da je samo tak otišao,nije ga briga za nas očajne fanove koji ga tu čekamo i čekamo...i još vrijeđa Hrvatsku... al nema veze ja ga volim i to će tak bit zauvijek:)!
2 DIO
Svojoj kćeri dao je ime Azra, kao i Johnny bendu. Štulić mu je posvetio pjesmu Jablan. Ipak, na prste jedne ruke mogu se nabrojiti ljudi koji legendarnom Đoki Grgcu znaju prezime. Svi su ga znali po nadimku - Anarhist.
Đoko je bio poznat po još nečemu: kad god bi se napio, a to se događalo svaki dan, padao je ravno na glavu. Kao klinac nije stekao taj obrambeni refleks da se dočeka na ruke, jer je zbog rijetke bolesti kralježnice prohodao tek u desetoj godini. I njegova životna priča nije bitno različita.
Za grad je, kaže, mrtav od 1991. kad je dobio otkaz u banci (poslodavci su mislili da je Srbin, a vjerojatno i nije bio baš najuzorniji među službenicima) i skinuo se s cuge i dopa. Otad praktički ne izlazi iz stana, a jedini razlog za život bio mu je da još jednom vidi svoju Azru. Kći mu se, 22 godine od njihova posljednjeg susreta, javila iz Splita, gdje ga je s dečkom vidjela na televiziji, u filmu “Kad Miki kaže da se boji”.
Početak na Tri dana kulture
Kad smo mi, studenti ultraljevičari, početkom 70-ih preuzeli studentsko vodstvo na Filozofskom fakultetu, mogli smo neko vrijeme djelovati politički. Kad nam je taj način djelovanja bio zabranjen, jedini preostali način borbe, kojim smo mogli animirati širi krug studenata, bio je putem kulture. U studenom 1972. Slobodan Drakulić, moja malenkost i još neki drugari organizirali smo Tri dana kulture.
U sklopu Tri dana kulture nastupili su grupa Time, članovi grupe Bijafra, došao je kultni tip Harry, koji je snimao vesterne pa Bosni, pa neki lik iz Koprivnice, koji je bio potpuno istetoviran... Uspjeh te manifestacije zapravo je uvjetovao ideju da se na fakultetu počne svirati. Bobo Drakulić koji fantastično pjevao i izvanredno svirao gitaru, jedne je večeri uz svijeće izvodio irske revolucionarne pjesme. Pridružio mu se i Miljenko Mayer, najbolji muzičar u našoj generaciji. Poslije nam se pridružio i Štulić, koji je 1974. došao iz vojske i upisao povijest i fonetiku. Prozvao sam ga Čupko zbog vojničke frizure.
Fender gitara - najvrednija
Najvrednija stvar bila mu je Fender gitara, a osvojio nas je svojim temama, interpretacijama i obradama narodnih pjesama. Posebno je volio makedonsku i vranjansku muziku, čiji je melos upio za služenja vojnog roka. No, te su pjesme u njegovoj interpretaciji imale rockerski štih. Spontano se priključio svirkama, a između nas je na prvi pogled uspostavljen odnos enormne simpatije.
Prva stvar koju je profurao bila je Balkan: svirao ju je na akustičnoj gitari svima koji su ga željeli slušati. Osim toga volio sam njegove obrade narodnih pjesama. Bilo mi je jasno da je muzika njegov život. Čupko je bio totalno iskren. Pjevao je život koji je živio, a svoje je stavove znao iskazati riječima bliskim širokim masama.
Kad je Čupko kretao s Azrom, ja sam se oženio s Kejt, svojom najvećom ljubavi. Istovremeno nam je negdje palo, a meni se trebala roditi curica. Kejt i ja nismo bili sigurni da će biti curica, ali nam je palo na pamet da joj damo ime koje će značiti ‘čista’, a da ne bude Katarina, što na grčkom znači ‘čista’. Ne znam tko nam je rekao što na arapskom znači ‘azra’, da je to najčišći pijesak, nastao nakon pješčane oluje, koji još nijedan novi vjetar nije dodirnuo, ni ljudska, ni životinjska noga. To je opisni prijevod, a konkretno riječ ‘azra’ znači ‘čista’. I onda smo se složili kako je pametno da ja dam ime Azra kćeri, a on bendu.
Postao sam ovisnik. Zbog alkohola mi se raspao brak. Tada nisam shvaćao da su mi Kejt i Azra mnogo bitnije od mog načina života. Jura Stublić je bio moj prijatelj isto kao i Čupko. Obojica su mi često dolazila kući, mama ih je mnogo puta ugostila... Dolazili su i Miljenko Mayer te Darko Rundek, koji je vrlo interesatna ličnost. Zbog mog načina komuniciranja, totalnog približavanja ljudima, sa mnom ste mogli biti prijatelj ili ne, ništa drugo nije bilo moguće. Bio sam mangup i imao čuku, ali se ne mogu pohvaliti da sam bio neki štemer, jebiga. Ipak, štemeri su me prihvaćali.
Ne sluti na dobro...
U Zagrebu sam bio dobar s dečkima iz Trnja, s kojima sam igrao nogomet, a posebno dobar sam bio sa Željkom Frelihom - Bakalarom, legendarnim ‘martićevcem’ (tako se u Zagrebu zovu pripadnici klana iz Martićeve ulice, čija je specijalnost u vrijeme Đokine mladosti bila prodavanje cigli prolaznicima na ulici, nap. a.), s kojim sam završio u ‘Versaju’ (duševnoj bolnici u Vrapču, nap. a.), na liječenju protiv ovisnosti.
Volio sam nogomet, u duši sam i danas ‘grobar’, navijač FK Partizana. I Johnny je sjajno igrao nogomet. Bio je napadač, fantastičan dribler, bogomdani talent. Naš zadnji susret bio je 1989. u Zagrebu. Ugledao sam ga u bijelom odijelu, kako sjedi sam u OKC-u, prilično neraspoložen, utučen. “Ne sluti na dobro”, rekao je, a isto sam osjećao i ja. Razgovarali smo kako od našeg sna o ljubavi među ljudima na našem prostoru, izgleda, neće biti ništa.
3 DIO
Zagrepčanka Branka Bakarić jedina o svojoj ljubavnoj vezi s Branimirom Štulićem govori otvoreno i čisto, bez pretvaranja i prenemaganja.
“Branko je bio iskren, bilo nam je lijepo zajedno, ali nije bilo lako”, kaže Branka, koja s drugim suprugom Teslom živi u Kanadi. Pritom ne mistificira ni ulogu svog oca Vladimira Bakarića, tada političkog svedršca u Hrvatskoj. Njemu se njezino društvo jednostavno nije sviđalo, možda mu se i gadilo, ali kakve je on veze imao s tim. To je bio Brankin život čiji je teret ona sama iznijela na svojim leđima.
Kako je Krvava Meri dobila ime?
“Branimira sam upoznala 1978., u vrijeme kad sam se razvodila od tadašnjeg supruga. Imala sam 26 godina i šestogodišnju kćer Idu. Jednog dana sam otišla na žurku gdje je bilo jako puno ljudi koje nisam poznavala, uglavnom društvo s Filozofskog fakulteta. Među njima je bio i Branko.
Gužva je bila prevelika da uspostavimo prisniji odnos, no nedugo potom smo se opet sreli na izletu koji je organizirala djevojka koju smo moja sestra i ja među sobom zvale Krvava Meri. Tu sam se uspjela približiti Johnnyju i nagovoriti ga da se ponovno sastanemo. Krvava Meri bila je studentica na Filozofskom fakultetu i tako smo je zvali u vrlo uskom krugu. Mislim da ona nikad nije saznala da joj je Branimir posvetio pjesmu.
U to vrijeme bila sam zaposlena u Građevinskom institutu, imala sam dijete, mnogo obaveza na poslu i doma, tako da se nismo često viđali. Sastajali bismo se uglavnom jedanput tjedno, i to navečer. Prvih mjeseci uvijek smo bili sami: to malo vremena koje smo mogli jedno drugome posvetiti, željeli smo imati za sebe. I Branimir je bio jako okupiran bendom, probama i svirkama. Spremao je prvi singl i uvježbavao trojku.
Svi su ga zvali Johnny, a meni se više sviđalo Branimir. Rekao mi je da je sam po zgradama u Novom Zagrebu ispisivao grafite sa svojim nadimkom kako bi ga ljudi primijetili i zapamtili. Ali meni je Branimir bilo ljepše.
Naš prvi sastanak bio je na Mažurancu, gdje je bilo okretište autobusa broj 43, koji je povezivao Novi Zagreb s centrom grada. On je dolazio autobusom iz svog dijela grada, a ja sam ga na Mažurancu čekala u bijelom Spačeku. I onda bismo otišli u noć.
Nakon par mjeseci Branimir me odlučio upoznati sa svojim prijateljima i prvi put me odveo kod Neli i Davora. Očigledno sam prošla na tom testu. Naš odnos je bio vrlo blizak i intenzivan. Branimir je bio čarobna osoba: bilo nam je lijepo zajedno, ali nije bilo lako.
U ljeto 1979. otišao je na more i kad se vratio, rekao mi je da se ne ljutim, ali da je na Silbi upoznao drugu djevojku. To je bila Gracija. S njim je zapravo bilo lako jer je bio nevjerojatno iskren, a istovremeno prema meni i jako pažljiv. U početku kad živite uz toliku dozu iskrenosti, to možda nije lako izdržati, ali kad se jednom na to naviknete, to je kao droga.
Nastavili smo se družiti i razgovarati i nakon rastanka. Odrasla sam u finoj obitelji. Moji roditelji bili su dobri, tolerantni i pametni. Moj prvi suprug se njima nije pretjerano sviđao. Tata mi je rekao: “Ti si odrasla osoba, radi što hoćeš, on je tvoj izbor”. Jednom smo stajali ispred Zvečke u društvu u kojem je bio i Jajo (Jasenko Houra, frontmen Prljavog kazališta), tada velika zvijezda, jer je jedini imao ploču.
‘Nikad ništa nećeš napraviti’
Jaji su se divili, a Branimira su zadirkivali i govorili mu kako nikad neće ništa napraviti. Baš je spremao prvi singl i Jajo mu je rekao: ‘Slušaj, ako taj tvoj ‘Balkan’ ikad postigne bilo kakav uspjeh, ja ću gol trčat od Zvečke do Zdenca i natrag’. ‘Balkan’ je postigao uspjeh, ali Jajo nikad nije gol trčao od Zvečke do Zdenca i natrag.
Kiss dori
Post je objavljen 30.05.2007. u 18:26 sati.