Dakota
Hvala post...
Nekako baš ovih nekih dana počinje novo poglavlje moga života. Završavam prekvalifikaciju i odlazim raditi na more, odlazim u svoju samostalnost u svoj novi život. Tu je i Ona i neki novi prijatelji, sve je drugačije. Prije nego što se pozdravim sa starim poglavljem, želim zahvaliti svima onima kojima možda nikada nisam ili nisam dovoljno:
Mama, hvala ti na senzibilnosti i osjećaju za druge ljude, na nadi koju sam uvijek tako jasno isčitavala u tvojim očima, na Zivotu koji si mi podarila, ali i onom koji je uvijek tako jasan bio s tobom. Hvala Ti sto si mi indirektno dala upute kakva bih željela biti. Hvala Ti što si bila tako lijepa, čista, uredna, praktična, inteligentna, osjećajna (do bola), što si patila i dozvolila meni da se izgrađujem iz tvoje patnje, što si tražila svoj život, svoj svijet, ono nešto što ti je uvijek nedostajalo, a nikad nisi prestala tražiti. Mama, hvala ti na tvojim strahovima koji su me učili od malena kako ih nadići, hvala ti na tvojoj kreativnosti, predanosti, upornosti, dobroti, hvala Ti na svemu što si proživjela zbog mene da bih ja danas bila baš ovakva kakva jesam. Mama, hvala Ti!;
E ćale moj, koji si ti lik. Moj život bi definitivno bio totalno drugačiji da ti baš nisi takav kakav jesi. Hvala Ti na duhovnosti koja je osnova mog života. Hvala Ti što mi nikada nisi znao biti otac kakvog sam željela, pa u toj svojoj nekoj agoniji nisam mogla drugdje nego poteći za Bogom. To me spasilo. Mada i taj Bog možda nije Bog, al sviđa mi se Iluzija kojom sam ga obdarila. Baš je onakav kakav bih željela da bude, kad već iz mene taj oblik i želja proistječe. Hvala što si me onda htio obraniti pred onim glupakom koji mi je lupio šamar. ....
Zahvaljujem se svima onima koji su me čitali, zapravo nisam niti znala da me netko čita dok nisam stavila taj stupidni neocounter koji ima svoj vijek trajanja :((. Nekako mi je to baš puno značilo i inspiriralo me da i dalje pišem, iako je ovaj blog zamišljen jednostavno za moje potrebe lamentacije na temu. Stavljanjem na Internet imalo je neku snagu koju nisam osjećala dok sam to pisala samotnjački u okvirima mog vlastitog računala.
Nadam se da su vas moji postovi nadahnjivali ili bar potakli da o nekim stvarima razmišljate, pa i razmišljate drugačije.
Ono što mi je u životu najviše pomoglo je promatranje. Ono vodi osviješćivanju. But ne samo ono što oko vidi, već ono što srce osjeća, što se događa u fluidu oko vas, oko drugih, promjene koje nastupaju u svima nama, u svijetu. Za mene je to ključ, pa kad bih imala samo još 6 mjeseci života na raspolaganju ničemu ne bih posvetila toliku pozornost kao promatranju.
Ostavljam vam hug i nadu da možemo izgraditi doista bolju i ljepšu budućnost...
