Another tale of infinitely dreams

Baš kao u Dickensovoj priči.


Razmišljala sam ovih dana zašto sam toliko čudna i depresivna a Božić je. To mi je nadraže doba godine i uvijek ga jedva čekam, a ove godine ga tako čudno provodim. I tako ja, besciljno lutajući po kući, završim u sobi i kopam po ladicama od stola. I odjednom... BAM!! Pronađem tri godine star papir ispunjen stihovima koje sam stastavila luda od ljubavi prema Princu (my ex boy - bili smo 2.5 g. zajedno).
"Gdje je kraj snova i početak stvarnosti?
Tvoje ruke brišu granicu znanja i razuma
Kao pauk pletu mrežu magle oko mene
Uvlače me sve dublje u tvoj svijet.
Kad sam s tobom, vrijeme prestaje
Svijet se gasi kao svijeća i ostajemo samo mi
Ne postoji ništa osim tvojih usana
I glasa koji mi nježno šapuće da me voli
U dubini tvojih očiju vidim sjaj
Tvoj vreli dah grije moju hladnu dušu
Otapa led koji me prekrivao;
Spoznajem novu sebe, nesigurnu i drhtavu.
Ti si moja snaga, svjetlo u mraku
Ljubi me nježno, čuvaj u toplim rukama
Pružit ću ti sve i predat ću ti se sva
Tvoja blizina je moja najveća droga
- Ovisnik sam tvoje ljubavi!"
Točno u tom trenu dogodio mi se flashback na protekla tri Božića, i kako sam sretna bila. Imala sam nekoga posebnog. A sad... Nalazim se u skoro istoj situaciji kao i prije nego što smo bili zajedno. Ogorčena, tužna, cinična i nadasve sama. Mislim, nije to neka prevelika drama. Pa, koliko ljudi se nalazi u istoj situaciji? Ali problem je što sam saznala kako je "s druge strane", i sad sam se vratila natrag. Nije to uopće pitanje toga da ja njega nisam preboljela (Bog zna da jesam), ali jednostavno mi nedostaje taj osjećaj... pripadnosti? Zajedništva? Nemam pojma, ali nedostaje mi to.
Sad dok razmišljam o tome, toliko se puta nasmijem sama sebi. Ljubav te doista tjera da radiš čudne stvari. Mislim, pa pogledajte samo ovu glupu pjesmu. Danas kad ju vidim, umirem od smjeha kakve gluposti tu sve pišu, a onda je to bio dio moje duše, najbolje napisana pjesma koja je njemu trebala dati dio mene, bla bla bla... Da ne povjeruješ, stvarno! Bila sam sasvim druga osoba. Taj dio života kao da nije pripadao meni, kao da ga je netko drugi živio, a ja sam to sve promatrala sa strane. Ali upravo takva ludost i sve što ju prati mi nedostaje...
Life goes on, right? Ljudi, ako imate priliku biti s nekim, uživajte u svakom trenutku! Jednog dana ćete imati, ako ništa drugo, lijepe uspomene! I sa željama za lijepim uspomenama, želim vam svima sretan ulazak u Novu 2008.! Nek vam je luda i za pamćenje!!

Pozz svima i čestit Božić! Znam da malkice kasnim, danas je već 26., ali mislim da s dobrim željama i čestitkama ne možeš nikad previše kasniti! Da skratim nepotrebnu priču, želim vam svima sve najbolje za Božić i da vam se sve lijepe želje ostvare! Provedite ovih par dana uz svoje najmilije, i uživajte u blagdanskom duhu i bijelom Božiću!!!
MERRY CHRISTMAS!!!

Počeli su praznici. WEEEEE!!! Nemojte me krivo shvatiti, volim ja slobodu, mozak na paši i veselje jer ne moraš ništa raditi. Ali ne volim imati previše slobodnog vremena, a reći ću vam i zašto.
Za početak da kažem da je sad još uvijek sve super, jer je tek treći dan praznika. Ono, duljina klasičnog vikenda i to je to. Ali poslije Božića ću već krepavati. Nema mi ekipe s faksa, i nemam što raditi, s kim biti i satima piti kavu. Izvan Zagreba ja nemam život. Pitaju me ljudi jel mi se sviđa u Zagrebu, odnosno, jesam li se sad već kak sam drugu godinu tamo priviknula. Kak ne, kad mi je sve osim obitelji tamo. I sad ja trebam živjeti 2 tjedna bez toga. Šugavo je to što svi iz moje ekipe imaju već neku stariju ekipu i svi će vjerojatno jedni s drugima slaviti i Novu godinu. Dogovarali smo se zajedno, ali propalo je nekoliko dogovora, kao da nikom nije stalo. Jednom se ne da organizirati da odemo do njegove frendice u Sarajevo, a drugi svatko ima svoj razlog zašto neće negdje po klubovima. I cijelo vrijeme to pitanje visi negdje u zraku, a nitko ništa ne poduzima, a meni se više ne da jer mi se čini da sam postala svima dosadna. Još gluplje mi je jer su se svi kleli prošle godine da ove slavimo zajedno, ali obavezno!! I tako ja na kraju ostajem doma sa starcima. I onda popi... jer mi se čini da i ta ekipa, koja mi je skoro sveta, mene uopće neobadaje previše. Ono, ja sam se uz njih vezala skoro do krajnjih granica, jer to su sad moji jedini prijatelji, a x puta se zna nešto desiti gdje ja padnem ne u drugi plan (na koji sam već i prije navikla), nego pitaj boga gdje. I to mi je totalno sje...! Sje... mi je što sam toliko sje...!
I tako kad imam previše vremena, razmišljam o takvim stvarima i bediram se totalno. Nekad stvarno mislim da sam luda zbog tih i takvih stvari. Uvijek se vežem uz ljude i onda me prije ili kasnije svi iznevjere. Bojim se da će tako biti i ovaj put. Mislim, nisam baš imala veselu prošlost s prijateljima, pa nije čudno što "pušem i na hladno".
I bez obzira na to sve, ja se još uvijek tako vežem za nekoga i tražim najbolje u ljudima. Zapravo, kod mene je to slučaj i u prijateljstvu i u ljubavi. Kao i trenutno s The Guyem. Ja sam toliko zatreskana u njega da to ne mogu nikome opisati. Ali on mene voli samo kao frendicu. AAAAAA!!!!!!


Pozdrav svima koji su sretni u ovo doba godine i poseban pozdrav onima koji se osjećaju kao i ja...

Mislim da nema potrebe išta više i pisati u postu nakon ovakvog naslova! Nekako sam u svom elementu kad nastupi ta zima, kao da sva ona jesenska depresija jednostavno nestane! A bog zna da sam ove jeseni bila depresivna... Užas! Mislim da to ima uvelike veze s The Guyem, o kojem sam već pisala. Ali otkako je snijeg pao, kao da to više uopće nije važno. Kao da više ništa uopće nije važno! Samim time ni faks, pa ni seminar koji moram preksutra predati, a još nisam ni literaturu pročitala!
Ali nema vezeee!!! PADA SNIJEEEEG!!!!!


Evo malo snijega i na blogu! Mislim zapravo da je to bilo u petak, i čini mi se da je onda bilo malo više snijega na Tomislavcu! Nisam bila u prilici slikati veće količine snijega kod kuće, jer je ionako cijela svrha mog odlaska kući bila da vidim tatu, koji je završio u bolnici. No, sva sreća, nije bilo ništa kritično - otišao je u zadnji čas. I bolje mu je već! To je vjerojatno zbog snijega!
Pozz svima, i želim vam puno snijega do idućeg puta!

Da, istina je. I mislim da nisam jedina. Ma hajde, priznajte si samo koliko puta ste i sami htjeli pobjeći iz ovog svijeta! Koliko puta ste htjeli pobjeći odavde u neku idealnu zemlju gdje je sve napravljeno i posloženo točno onako kako vam odgovara? Da npr. postoji Hogwarts (već vidim neke ljude kako se smješkaju na ovo ), i sve te divne stvarčice tamo. But then again, mislim da bi u tom slučaju većinu vremena provodila u Sobi za potrebe.
Anyway, mislim si da je to sve zato što me doista zamara ova glupa i dosadna svakodnevica. U zadnjih mjesec dana više ne nalazim snage za redovit odlazak na predavanja. I mislim si samo kako će biti jednog dana kad ću morati ići na posao iz dana u dan i sve stalno proživljavati iz početka, sretati iste ljude, raditi isti posao.... O bože... Već me sad hvata jeza!
Eto, nekoliko misli prije spavanja....
Pozz svima!

Kasno je. Znam da bih trebala spavati, ali nikako da napravim ta tri prokleta koraka do kreveta. A znam da se sutra neću moći ustati i otići na predavanje zbog toga... Jezične vježbe u 8 ujutro. Pa tko će normalan išta naučiti u to doba dana?! Ja protestiram provodeći previše vremena ovdje! Tako mi spontano i nailaze neke riječi. "Post toka svijesti." I jedino što mi prolazi kroz glavu jest da ću se ipak ustati ujutro - zbog njega! Znam da je glupo, ali je to isto jedini motiv što me pokreće u zadnje vrijeme. I sad u gluho doba noći trošim struju, testiram strpljenje ljudi koji još nisu ni posjetili ovaj blog, i ne spavam, pa mislim o njemu. Ne mogu zaspati jer mislim o njemu. A rekla sam sama sebi da se više nikad neću zaljubiti. Više nikad! Nema teorije i nema tog dečka! NO WAY! A onda zavlada treće doba mazohizma. I bi mazohizam, u svoj svojoj jakosti! I vlada punom svojom slavom. I ja se zaljubih u najboljeg prijatelja. Zna netko lijek? :-) Šalim se! Ne očekujem da itko rješava moju zbrku u privatnom životu, samo dijelim s vama svoje misli. Bilo mi je glupo pisati o mojim hobijima i interesima kad ih ni nemam baš zbog faksa i svih tih gluposti. To se jednostavno pojavi onaj osjećaj kad imaš potrebu nešto reći (napisati) i nije ti važno koliko je sati i hoće li te netko popljuvati zbog toga pišeš li sve malim slovom ili ne. I to je onaj osjećaj kad ti je jednostavno lakše nešto reći potpunom strancu, samo da nešto malo te težine skineš s duše. Privremeno olakšanje.
I što reći na kraju?
Pozdrav do idućeg puta, kad svijest bude možda malo mirnija!

Pozdrav svima! Nakon dugo vremena, odlučila sam ponovo pisati blog. Nisam još ni sama sigurna kako će to sve izgledati, pa vam ne mogu reći što možete očekivati. Ipak nadam se da ćete imati strpljena, i da ćete djelomično sa mnom sudjelovati u tom procesu.
Nadovezujem se na prethodnih nekoliko redaka, pa ću još napisati da se ispričavam što i ovaj početni post nije nešto smisleniji, ali trudit ću se!
Vidimo se uskoro!
Bye