|
|
| < | listopad, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Želite znati? Čitajte, pa ćete saznati...
Zovem se: Ana
Ugledala sam svijet prije: punih 17 godina
Rođena 14.7.1992.
Želim: ostvariti snove, smijati se.
Trebam: znati cijeniti što imam
Vrlina: dobronamjernost
Mana: kaže se da je put u pakao popločan dobrim namjerama, pa vi zaključite.
Prepoznat ćete me: nećete, budimo realni.
Volim:
- životinje
- prijateljstvo
- čokoladu
- strane jezike
- umjetnost
- poeziju (Cesarić, Matoš, Ujević, Jesenjin...)
- pisati
- putovati
- umjetnike (Monet, Sisley, Munch, Dora Maar, Dali, Escher, Chagall, Rembrandt, van Gogh...)
- ljubičastu
Čitam (zamislite čuda, pa pismena sam): najdraže knjige:
- Mali princ
- Bijeli klaun
- Autsajderi
- Mi djeca s kolodvora Zoo
- Lovac u žitu
- Slika Doriana Greya
- Sretni kraljević (i ostale priče)
- Kradljivica knjiga
(...)
Slušam:
- puno balkanskog punka: Six Pack, Atheist Rap, Pekinška patka, Debeli Precjednik
- Kamelot
- Cranberries
- Blondie
- RHCP
- Enya
- Sonata Arctica
- The Clash
- Iggy Pop
- 3 Doors Down
- Gobac
- Disney pjesmice
- Dido
- Hladno pivo
- Scorpions
- The Killers
- The Fray
- Franz Ferdinand
- Panic at the Disco!
- Sixpence None the Richer
- Lily Allen
(...)
Ne volim:
- ušutkavanje
- "velike Hrvate"
- ljudsku glupost
- smrad
- deprimirane ljude
- nepričljivce
- dosadu
- gubljenje vremena
- prepatetičnost
- stres
- rat
- nesuosjećanje
- odustajanje
- plitkost
- mržnju
- nesporazum
Idem u: Osamnaestu gimnaziju. Peta me uništila.
Blog
Forum
isplati ih se čitati:
Margarita
Marija
Elentari
Fafafala
Sabina
animalsfreedom
Triesduja
Doris
Pošta
Danko
Rakkun
Hrvoje
Ančica
Una
Heart of Glass
Kimestra
Karla
Nobody
Tratinčica
Azys
žena drugog sistema
5ra <333333
Prhki =)
Prosta ravnoteža
Les Yeux
Marta
I remember.
Blank
Plazmessa
Pokus
Smisao života
It shines
VCZ
Prijatelji životinja
In love with the maiden, The flower of winter
Lowbrow children, in grove of the inland
How many times heart's gone through the grinder
wherever you look there's a painful reminder
Singing a love song, words of a stranger
The howling miller, never to face her
Temple of the evil, Temple of the weak
no one knows how bad he feels
Late-night innuendo, temptation of the key
"Live with the Blacksheep, live with me"
Insanity, blessing for those born to hate you
Burned by the embers of love, it is so cruel
Howling the night, for the sun of the midnight
Serving the people, condemned you in the eternal
Night of the lost song, words of the stranger
The howling miller, never to face her
Temple of the evil, Temple of the weak
no one knows how bad he feels
Late-night innuendo, temptation of the key
"Live with the Blacksheep, live with me"
Kamelot - Forever <333
there's a pain within
that I can't define
there's an empty space
where your love used to shine
from the night we met
till the day you died
do you think I wished
do you still believe I tried
all too soon we were divided
and life had just begun
will you revive
from the chaos in my mind
where we still are bound together
will you be there
waiting by the gates of dawn
when I close my eyes forever
I belong to you
you belong to me
it's the way things are
always meant to be
like the morning star
and the rising sun
you convey my life
and forgive me what I've done
all too soon we were divided
into darkness and light
will you revive
from the chaos in my mind
where we still are bound together
will you be there
waiting by the gates of dawn
when I close my eyes forever
save me
reverse how I'm thinking of you
every breath I take
brings me closer
closer to forever, to you
I'm waiting for the day that I'm gone
Poezija - uvijek duboka, nikad iscrpna i zauvijek savršena.
Znanje govori, mudrost sluša.
Učeni je svugdje učen, a kralj je samo u svojoj zemlji kralj.
Ponekad srce vidi ono što je za oko nevidljivo.
Neispunjenje želje je patnja. Mudro je ne željeti.
Mnogi bi ljudi radije bili sigurni da su jadni i žalosni, nego riskirali da budu sretni.
Svi smo mi rezultat ljubavi i zanosa.
Čačkanje nosa je za neke jedini način da uđu u sebe.
Oni koji kažu da je teško na vrhu, nikad nisu bili na dnu.
Dom je tamo odakle te ne mogu otjerati kad želiš otići.
Dance like no one is watching, Love like you've never been hurt,
Sing like no one is listening, Live like it's Heaven on Earth.
If sometimes you feel yourself little, useless, offended and
depressed, always remember that you were once the fastes and
most victorius sperm in your group!
U životu postoje dvije tragedije. Jedna je kad izgubiš ono što
najviše želiš. Druga je kad baš to dobiješ.
The poorest man is not without a cent, but without a dream.
Someone once asked me "why do you always insist on taking the
hard road?" and I replied "why do you assume I see two roads"?
It's beter to forgive a friend, then to lose one.
UTJEHA KOSE (A.G.Matoš)
Gledo sam te sinoć. U snu. Tužnu. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
Na visokom odru, agoniji svijeća,
Gotov da ti predam život kao žrtvu.
Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajući, da su tamne oči jasne,
Odakle mi nekad bolji život sjao.
Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,
Sve, što očajanjem htjedoh da oživim
U slijepoj stravi i u strasti muke,
U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo kosa tvoja još je bila živa,
Pa mi reče: - Miruj! U smrti se sniva.
Sergej Jesenjin
DO VIĐENJA, DRAGI DO VIĐENJA
Do viđenja, dragi, do viđenja.
Ljubav mili u grudima spava.
Ništa ovaj rastanak ne mijenja,
Možda novi susret obećava.
Do viđenja mili, bez ruke i bez slova
neka ti tuga obrve ne povije.
Umrijeti nije ništa novog
niti živjeti ništa novije.
Vladimir Vladimirovič Majakovski
DO VIĐENJA SERGEJU JESENJINU
Naš je planet
radostima
ubog nešto.
Treba
otimati
radost
danima što bježe.
Na svijetu
umrijeti
nije teško.
Stvarati život
daleko je teže.
- Temperamentna si.
- Ne, nisam.
- Da, jesi.
- Ne, nisam.
- Kako možeš to tvrditi, pa ja znam kakva si.
- Ja živim sa sobom već cijeli život. Jedino zato to tvrdim.
- Temperamentna si.
- Ako te to čini sretnim.
Voljela bih jednom ući u tuđu kožu i poigravati se onime što se ne usudim u svojoj.
Često poželim reći sve što mi padne na pamet i uvijek zamišljam imaginarne situacije u kojima bi ljudi saznali apsolutnu istinu, sve ono što sam imala, htjela i trebala reći.
Ili nisam trebala.
Ali nikad me nitko neće iščitati do kraja.
- Nemoj to raditi. Nije zdravo.
- Udišem ovaj zrak, ima li nečeg nezdravijeg?
- Zasigurno. Uvijek ima.
- Što me ne ubije, ojača me.
- Ipak nemoj.
- A koji je smisao?
- Ispunjenje i sreća.
- Misliš duži život?
- Može se i tako reći.
- I onda, poslije toga?
- Poslije čega?
- Poslije dužeg života.
- Onda umreš.
- Opet ću te pitati: koji je onda smisao?
Ne bavite se mnome ako me ne umijete vješto držati u rukama i upravljati mnome, njihati se, a da se ne razbijem.
Nikada vam zapravo neću otkriti koliko sam krhka.
Osim ako me slomite i moje komadiće ne izgazite.
Onda ćete znati, ali vam neće puno vrijediti.
- Misliš li da sam lijepa?
- Zašto me to pitaš?
- Jer nisam sigurna.
- Imaš lijepu boju kose.
- Nisam te to pitala. Misliš li da sam lijepa?
- Zašto želiš čuti odgovor?
- Jer e nadam utjesi.
- Što ako ju ne dobiješ?
- Pobrini se da ju dobijem.
- Da lijepa si. Ali to nije ono što si željela čuti. Ne voliš generaliziranje.
- Upamtio si. Misliš li još uvijek da sam lijepa?
- Da.
- Jesam li sad sretna?
- Možda, ali nisi dovoljno uvjerena. Kad te uvjerim i ako to uspijem bit ćeš.
- Što me tako lako čitaš?
- Kao otorenu knjigu.
- Onda ću politi kavu po stranicama da ne vidiš slova.
- Ako te to čini sretnom.
Imate li ideju kako se osjećam?
Skrivam se i šminkam tako da puderom promijenim boju lica, a maskarom trepavice. Onda to nisam ja pa se mogu izvlačiti na to.
A jedino što je htjela je da je uzme za ruku i odvede negdje gdje će biti sami.
Da se nagne i poljubi je bez pitanja.
Ali nije.
I ja bih se, kao, trebala pomiriti s tim?
Ovo je jedan od moja dva pokušaja da pišem knjigu.
I nisam sigurna koliko je uspio.
U svakom slučaju ne kopipejstat.
I molim komentare i to objektivne kritike.
Zahvaljujem.
Upaljeno svjetlo u prostoriji tišine. Krhko piše olovkom. Trudi se milovati papir. Pali cigaretu. N-tu po redu. Pepeljara sad nalikuje na groblje opušaka. Škripi lagano dok piše i gasi i ovu cigaretu u pepeljaru. Ustane od stola, uzme pepeljaru i istrese njen sadržaj u wc školjku te pusti vodu. Pepeljaru isplahne hladnom vodom, a prstima skine prilijepljeni pepeo. Vrati se u sobu i otvori prozor. Sklopi oči, pritisne ledene prste na sljepoočnice i lagano ih protrlja. Hladnoća koja je prostrujala njenim kipućim sljepoočnicama, prijala joj je. Upali još jednu cigaretu i nastavi pisati. Špic olovke joj je puknuo. Izgubila je živce sa šiljenjem, pa olovku jednostavno zamjeni kemijskom. Više nije škripala, samo strugala po papiru. Još malo i gotova je. Posljednja stranica njenog života se ispisuje. Kad je u početku razmišljala o konceptu knjige, zacrtala si je da mora govoriti samo o važnim događajima u svome životu koji su je obilježili. Da mora pisati samo o velikim stvarima. I onda je počela pisati. Shvatila je, tada tek, da su bitni događaji koji su obilježili njen život, za sada samo rođenje, a kasnije je to i smrt. Zato je odustala od prvotne koncepcije i nastavila je pisati. Njen se život sastojao od beznačajnih sitnica koje je ona pamtila. Nikad nije zaboravila da je kao mala obožavala mačke, i odlučila da će jednom kad će imati svoju mačku, je nazvati Azriel, poput mačka iz Štumpfova. Nikada nije imala mačku. Ali kada je za trinaesti rođendan dobila plišanog psa, nazvala ga je Azriel. Da ne zaboravi da je to htjela još odonda kad su se Štrumpfovi kod nas tek počeli emitirati. Ali kad nešto tebi bitno ima ime, ne možeš to zaboraviti. A ako je ime dio samo tvog djetinjeg plana koje si pokušao urezati u mozak sa neke četiri godine, možeš. Tako je bar ona razmišljala. Pisala je knjigu. Čarobni roman. Autobiografiju i svoje memoare. Svoju priču je pretočila u alegoriju, imajući na umu da je nitko onda neće iščitati do kraja, a da će se o njenu djelu puno razglabati. Inače, ona je podosta vjerovala u poslovice. I okorištavala se njima. I onim proturječnima poput manje je više i od viška glava ne boli. Vjerovala je da si sam kovač svoje sreće i da je put u pakao popločan dobrim namjerama. Vjerovala je u bolje sutra i u danas meni, sutra tebi. U sve je to vjerovala. Između ostalog i u to da samo smrt čini umjetnika. Zapalila je još jednu cigaretu, nakon što je završila zadnju stranicu. Još se nije usudila staviti točku. Razmišljala je o tome da je ni ne stavi. Onda bi svi razmišljali o njenu zapravo nedovršenu djelu. Remek-djelu, kako mu je ona šaputala. Možda čak i pomišljali da ga je htjela završiti, ali da se nešto ispriječilo.
Otišla je u kuhinju s onom istom cigaretom u ruci. Izvadila je bocu hladne votke iz frižidera, a iz ladice nož za file. Bila je vegetarijanka od svoje četrnaeste godine. Ali nož za file joj je uvijek mogao poslužiti. Precizno, tanko i duboko bi zarezao. Poput kirurškog noža. Otpila je veliki gutljaj votke iz boce . Još jednom udahnula jedan dugi dim. Zadržala ga je u plućima toliko da kada je izdahnula, dim nije izašao. Još jednom je pogledala u svoju sada dovršenu knjigu. Svejedno je htjela napisati još nešto. Toliko je riječi, a toliko malo vremena za ispisivanje istih. Otrgnula se porivu da dohvati olovku i još nešto napiše. Uzela je mobitel u ruku i nazvala dečka. Nije joj se javio pa mu je ostavila poruku. Da zna da ga nikada nije voljela. Da bi si našla boljega da su da su okolnosti bile drukčije, ali da joj je bilo zabavno.
Još je nazvala prijateljicu. Linija je prvo zvonila četiri puta u prazno i onda joj se javila. Pohvalila joj se da je dovršila knjigu. Ona ju je odmah zatražila da je pročita. Samo joj se osmjehnula i rekla je da kad ulazi doma da pogleda ispod otirača. Poklopila je slušalicu. Bila je ispunjena, zanemarivši činjenicu da je još uvijek bolesnički vapila za olovkom. Stala je pred ogledalo i uslikala se je. Za naslovnicu svoje knjige. Udahnula je još jedan dim. Toliko blizu filtera da ju je toplina cigarete u ruci tako zapekla pa je opušak nehotimično ispustila iz ruke te ga je zgazila petom. Još jedna fotografija. Spustila je fotoaparat podalje od sebe i još se jednom pogledala. Oštrica noža je samo trenutak zlatno zasjala na njenu vratu dok je nije pokrila gusta tamnocrvena krv. Onako blijeda još se jednom osmjehnula ogledalu. Dopuzala je do sobe, zgrabila knjigu na kojoj su još samo korice bile prazne i napisala krvlju: „Samo smrt čini umjetnika.“ Usnice je namazala krvlju i poljubila je knjigu. Svoju bibliju. Knjiga je zatim glasno tresnula o pod, a ona je omamljeno tonula u zadnje trenutke svjesnosti. Sjetila se ključa ispod Elina otirača. Već ga je trebala naći. Znači, do sutra će doći. Još se jednom slabašno osmjehnula za sebe. Isplazila je životu jezik. Problemima i malograđanstvu. Običnosti i svjetovnosti.. Ovako omamljena votkom i krvlju, sa zadnjim dimom u plućima samo je zatvorila oči i posljednji put svjesno duboko udahnula. Dopustila je da ju toplina obuzme. Ili hladnoća. Knjiga je ostala otvorena na zadnjem poglavlju. Počinjalo je ovako: „Upaljeno svjetlo u prostoriji tišine. Krhko piše olovkom. Trudi se milovati papir. Pali cigaretu…“
