Pregled posta

Prvo Poglavlje

Ovo je jedan od moja dva pokušaja da pišem knjigu.
I nisam sigurna koliko je uspio.
U svakom slučaju ne kopipejstat.
I molim komentare i to objektivne kritike.
Zahvaljujem.



Upaljeno svjetlo u prostoriji tišine. Krhko piše olovkom. Trudi se milovati papir. Pali cigaretu. N-tu po redu. Pepeljara sad nalikuje na groblje opušaka. Škripi lagano dok piše i gasi i ovu cigaretu u pepeljaru. Ustane od stola, uzme pepeljaru i istrese njen sadržaj u wc školjku te pusti vodu. Pepeljaru isplahne hladnom vodom, a prstima skine prilijepljeni pepeo. Vrati se u sobu i otvori prozor. Sklopi oči, pritisne ledene prste na sljepoočnice i lagano ih protrlja. Hladnoća koja je prostrujala njenim kipućim sljepoočnicama, prijala joj je. Upali još jednu cigaretu i nastavi pisati. Špic olovke joj je puknuo. Izgubila je živce sa šiljenjem, pa olovku jednostavno zamjeni kemijskom. Više nije škripala, samo strugala po papiru. Još malo i gotova je. Posljednja stranica njenog života se ispisuje. Kad je u početku razmišljala o konceptu knjige, zacrtala si je da mora govoriti samo o važnim događajima u svome životu koji su je obilježili. Da mora pisati samo o velikim stvarima. I onda je počela pisati. Shvatila je, tada tek, da su bitni događaji koji su obilježili njen život, za sada samo rođenje, a kasnije je to i smrt. Zato je odustala od prvotne koncepcije i nastavila je pisati. Njen se život sastojao od beznačajnih sitnica koje je ona pamtila. Nikad nije zaboravila da je kao mala obožavala mačke, i odlučila da će jednom kad će imati svoju mačku, je nazvati Azriel, poput mačka iz Štumpfova. Nikada nije imala mačku. Ali kada je za trinaesti rođendan dobila plišanog psa, nazvala ga je Azriel. Da ne zaboravi da je to htjela još odonda kad su se Štrumpfovi kod nas tek počeli emitirati. Ali kad nešto tebi bitno ima ime, ne možeš to zaboraviti. A ako je ime dio samo tvog djetinjeg plana koje si pokušao urezati u mozak sa neke četiri godine, možeš. Tako je bar ona razmišljala. Pisala je knjigu. Čarobni roman. Autobiografiju i svoje memoare. Svoju priču je pretočila u alegoriju, imajući na umu da je nitko onda neće iščitati do kraja, a da će se o njenu djelu puno razglabati. Inače, ona je podosta vjerovala u poslovice. I okorištavala se njima. I onim proturječnima poput manje je više i od viška glava ne boli. Vjerovala je da si sam kovač svoje sreće i da je put u pakao popločan dobrim namjerama. Vjerovala je u bolje sutra i u danas meni, sutra tebi. U sve je to vjerovala. Između ostalog i u to da samo smrt čini umjetnika. Zapalila je još jednu cigaretu, nakon što je završila zadnju stranicu. Još se nije usudila staviti točku. Razmišljala je o tome da je ni ne stavi. Onda bi svi razmišljali o njenu zapravo nedovršenu djelu. Remek-djelu, kako mu je ona šaputala. Možda čak i pomišljali da ga je htjela završiti, ali da se nešto ispriječilo.
Otišla je u kuhinju s onom istom cigaretom u ruci. Izvadila je bocu hladne votke iz frižidera, a iz ladice nož za file. Bila je vegetarijanka od svoje četrnaeste godine. Ali nož za file joj je uvijek mogao poslužiti. Precizno, tanko i duboko bi zarezao. Poput kirurškog noža. Otpila je veliki gutljaj votke iz boce . Još jednom udahnula jedan dugi dim. Zadržala ga je u plućima toliko da kada je izdahnula, dim nije izašao. Još jednom je pogledala u svoju sada dovršenu knjigu. Svejedno je htjela napisati još nešto. Toliko je riječi, a toliko malo vremena za ispisivanje istih. Otrgnula se porivu da dohvati olovku i još nešto napiše. Uzela je mobitel u ruku i nazvala dečka. Nije joj se javio pa mu je ostavila poruku. Da zna da ga nikada nije voljela. Da bi si našla boljega da su da su okolnosti bile drukčije, ali da joj je bilo zabavno.
Još je nazvala prijateljicu. Linija je prvo zvonila četiri puta u prazno i onda joj se javila. Pohvalila joj se da je dovršila knjigu. Ona ju je odmah zatražila da je pročita. Samo joj se osmjehnula i rekla je da kad ulazi doma da pogleda ispod otirača. Poklopila je slušalicu. Bila je ispunjena, zanemarivši činjenicu da je još uvijek bolesnički vapila za olovkom. Stala je pred ogledalo i uslikala se je. Za naslovnicu svoje knjige. Udahnula je još jedan dim. Toliko blizu filtera da ju je toplina cigarete u ruci tako zapekla pa je opušak nehotimično ispustila iz ruke te ga je zgazila petom. Još jedna fotografija. Spustila je fotoaparat podalje od sebe i još se jednom pogledala. Oštrica noža je samo trenutak zlatno zasjala na njenu vratu dok je nije pokrila gusta tamnocrvena krv. Onako blijeda još se jednom osmjehnula ogledalu. Dopuzala je do sobe, zgrabila knjigu na kojoj su još samo korice bile prazne i napisala krvlju: „Samo smrt čini umjetnika.“ Usnice je namazala krvlju i poljubila je knjigu. Svoju bibliju. Knjiga je zatim glasno tresnula o pod, a ona je omamljeno tonula u zadnje trenutke svjesnosti. Sjetila se ključa ispod Elina otirača. Već ga je trebala naći. Znači, do sutra će doći. Još se jednom slabašno osmjehnula za sebe. Isplazila je životu jezik. Problemima i malograđanstvu. Običnosti i svjetovnosti.. Ovako omamljena votkom i krvlju, sa zadnjim dimom u plućima samo je zatvorila oči i posljednji put svjesno duboko udahnula. Dopustila je da ju toplina obuzme. Ili hladnoća. Knjiga je ostala otvorena na zadnjem poglavlju. Počinjalo je ovako: „Upaljeno svjetlo u prostoriji tišine. Krhko piše olovkom. Trudi se milovati papir. Pali cigaretu…“




Post je objavljen 03.10.2007. u 17:33 sati.