Dok je sjajna Blanka Vlašić u dalekom Japanu kroz kvalifikacije i finalni nastup osvajala prvu zlatnu medalju za hrvatsku atletiku, istovremeno se (saznao sam posve slučajno čekajući sportske vijesti na Drugom, ne bi li još jednom uživao u velikoj pobjedi naše skakačice) u Orosavlju okupila krema svjetske rolerske elite. Kako kaže vijest, «od 28. kolovoza do 2. rujna Hrvatska će ponovo biti domaćinom Svjetskoga prvenstva FIS Rollerski World Cup 2007. Rolerstvo je, za sve one koji ne znaju, ekvivalent skijaškog trčanja, samo bez snijega. Natjecatelji umjesto skija koriste izdužene koturaljke s kotačem na svakom kraju.»
Ukoliko niste veliki obožavatelj rolerskijanja, ova vijest vas nije previše uzbudila, ali ja u ovom slučaju gledam malo više unaprijed i vidim detalje iz trećega plana. Vrlo sebično, ali što ćete, tražim i ja svoju šansu u svijetu milijuna i sportskih transfera. Ko bi gori sad je doli. Vremena se mijenjaju, rekao bi Bob Dylan. A u ružnoj nam budućnosti najavljivanoga globalnog zatopljenja neke će discipline važnošću i brojnošću zamijeniti one koje sada vladaju. Okladio bih se da će tijekom godina danas važni sportovi ustupati mjesta onim čija natjecanja danas prati samo rodbina i mačke pored puta. Tako će i spomenuto rolerskijanje pomalo istisnuti skijanje, a onda će se u Orosavlju smijati svima onima koji se danas smiju njihovom svjetskom prvenstvu. Tko zna, možda smo baš tamo mogli vidjeti novu Janicu globalnoga zatopljenja. Sjećate li se uopće kad ste zadnji put vidjeli snijeg? Dokumentarci o pingvinima se ne broje.
Reći ćete poslije „dobro je on govorio“, zato me poslušajte - dosta je više pjesnikovanja, uskoro prelazimo samo na sportove koji imaju praktičnog smisla. Nešto nalik natjecanjima u Radošiću, znate na koja mislim. Tamo se od zaborava sačuvavaju stari sportovi, a, kako se ono već kaže, jedna od najstarijih vještina je eliminiranje dosadnih. A tko je dosadniji od mušica. Dave nas, brate, od ledenoga doba naovamo.
Tijekom godina života u mediteranskoj klimi razvio sam djelotvornu vještinu eliminiranja dotičnih antipatičnih smetala. Klepam ih nemilice, divota me gledati. Kad neka uđe u moj zračni prostor može se uskoro pozdraviti sa svojim dosadnim životom. Bzzzz... Bum! Zovite me Bazuka Džo. Iako ovo ljeto iz ne znam kojeg razloga nije donijelo uobičajenu najezdu leteće gamadi, pa nisam imao priliku održavati formu na najvišem nivou, predsjedništvo CFA (Croatian Flykiling Association – s obzirom na mali broj klubova, još nismo u mogućnosti osnovati svoju ligu već smo pridruženi član Afro-azijske skupine koja je najjača na svijetu s poslovično jakim Indijcima i Nigerijcima, stoga i internacionalnizirani naziv Saveza) planira me odabrati za nacionalnoga predstavnika za natjecanja u ovoj folklorno–sportskoj vještini.
Kad bi cijenjeni predsjednik Olimpijskog komiteta htio razmisliti o tome da ubijanje mušica uvrsti u (barem pokazni) olimpijski sport, siguran sam da bih postigao zavidan rezultat već u Pekingu 2008. Već se vidim kako stojim na postolju s kočopernim natpisom sponzora svinjogojstva Kakić (čije prostorije nude odlične uvjete za završne pripreme) suze mi teku, knedla se steže u grlu. Poradovao sam se i srebrnoj medalji, ali korpulentni Turkmenistanac (tamo se u zadnje vrijeme dosta ulaže u ovaj sport) je diskvalificiran zbog toga jer se na pregledu opreme utvrdilo da njegova krpa za brzo udaranje nije usklađena s dimenzijama, tako da s najviše visine gledam na ostale, manje vješte suparnike koji nemaju ovakav, kako se kaže, killer instinct.
Dok su oči publike uprte u moj svijetli lik, ushićenim milijunima pred plazma ekranima u kafićima i na trgovima u slow motionu se prikazuje kako mi moj urođeni talent i stečena rutina omogućavaju da lako rješavam obavezni program, udaranje na kronometar i izdržljivsko lemanje, a nije zanemariv ni umjetnički dojam. Čim siđem s postolja, oko mene kao muhe bez glave oblijeću razni menadžeri, a među njima predsjednik upravnog odbora slavnog kluba iz močvarnog dijela Bavarske (ne bih spominjao imena, razumjet ćete me) i nudi mi uvjete za financijski miran ostatak života.
Bahami, evo me, stižem!
