Često samog sebe iznenadim odlukom koja je sljedeća «pjesma koja govori». Don McLean mi nije niti među prvih petsto. Ima nekoliko dobrih pjesama i dvije izvrsne. American Pie i ovu. A Van Gogha obožavam i ovo je više nego dobar razlog za posvetu tom predivnom čudaku i njegovoj žudnji prema životu.
Za mene je Vincent Van Gogh rock'n'roll. Prije nego li sam ga otkrio slikarstvo je bilo nešto štrebersko i dosadno. Crno, sivo, smeđe, oker. Posao za one sa savršenim potezom, savršeno nijansiranim tonovima svijetlog i tamnog, savršeno točnih, savršeno sterilnih. Vincent mi je pokazao da to može biti i drukčije. Da se može slikati iz srca, onako kako osjećaš da bi trebao, a ne kako kažu da treba. Šćepalo me svo to goruće žuto, samrtno crno, božanski plavo i ljekovito zeleno, rasplesano, razbješnjeno, raznježeno i rastuženo, nahereno, drhturavo, kvrgavo i vijugavo.
Om je bio moji Beatlesi i moj major Tom koji je pokazao kako je Zemlja nevjerovatno plava. Ili je htjeo reći tužna.
Tek nakon njega sam otvorio oči za sve druge predivne stvari, za Kleeove anđele i Matisseove prozore prema moru, Cezaneove planine i Pissarrove vrtove ...
I sad neka mi netko kaže da svijet nije predivan.
pjesma: Vincent
izvođač/autor: Don McLean
možete je naći na albumu: American Pie
Zvjezdana, zvjezdana noć
Obojala je tvoju paletu plavo i sivo
Pogledaj ljetni dan očima
koje znaju tamu u mojoj duši.
Sjenke na brežuljcima
Crtaju drveće i sunovrate
Hvataju povjetarce i zimske studeni
u bojama snježne, platnene zemlje.
Sada shvaćam što si mi pokušao kazati
I kako si patio zbog svojega razbora,
I kako si ih pokušao osloboditi
Nisu htjeli slušati – nisu znali kako
Možda će slušati sada.
Zvjezdana, zvjezdana noć,
Plamteći cvijetovi što jarko sjaje
Kovitlac oblaka u ljubičastoj izmaglici,
odražava se u Vincentovim očima
od plavoga porculana.
Boje mjenjaju nijanse
Jutarnja polja jantarnoga žita
Napaćena lica presvučena patnjom,
stvorena umjetnikovom brižnom rukom.
Sada shvaćam što si mi pokušao kazati
I kako si patio zbog svojega razbora,
i kako si ih pokušao osloboditi
Nisu htjeli slušati – nisu znali kako
Možda će slušati sada
Nisu te mogli voljeti, ipak tvoja je ljubav bila iskrena
I kad nije ostalo nade, te zvjezdane, zvjezdane noći, uzeo si svoj život kako ljubavnici često rade.
Ali mogao sam ti reći, Vincente,
ovaj svijet nije nikad bio svoren
za nekoga divnog poput tebe.
Zvjezdana, zvjezdana noć
Portreti obješenji u praznim hodnicima
Neuramljene glave na bezimenim zidovima s očima koje gledaju svijet i ne mogu zaboraviti.
Poput stranaca koje si sretao
Otrcani ljudi u poderanom ruhu
Srebrni trn, krvava ruža,
leže zdrobljeni na djevičanskom snijegu.
Sada mislim da znam što si mi htio reći
I kako si patio zbog svojeg razbora,
i kako si ih pokušao osloboditi
Nisu htjeli slušati – još uvijek ne slušaju
Možda nikada ni neće.
