petar pan (music man)

četvrtak, 05.07.2007.

Kako je sve počelo

Vjerojatno se mogu svrstati u kategoriju onih koji kasno pale, ili kasno sazrijevaju, zovite to kako vam drago. Kroz osnovnu školu nije me bilo briga za glazbu ništa više nego li za žetvu u Uzbekistanu. Beatlesi su bili samo izraz koji bi otac koristio za nekoga kome je kosa bila preduga ili raščupana, a istini za volju nije se ni imalo odakle čuti nešto posebno, kompletna kućna diskoteka mogla se stisnuti u prosječni toster. Njezina je važnost u kućnoj hijerarhiji bila jasna i njezina smještaja – na dnu najdonje police ispod raznih sitnica čiji je boravak tu bio samo usputna stanica prema gradskom deponiju. Tu su se negdje motale dvije singlice Vice Vukova, jedna Mišina iz vremena prije brkova, a krajem sedamdesetih smo se dramatično modernizirali pa smo nabavili i Oliverovu Skalinadu. Bila je još jedna dječja ploča i to je manje više bilo to. Ponekad bi svirao radio kojeg bi otac gasio po povratku s posla, što, iz moje današnje perspektive, i nije bila tako loša gesta s obzirom što se emitiralo na domaćim postajama.

Sve se promijenilo u ljeto Ljeta Gospodnjega MCMLXXX kojeg sam kao i desetak prethodnih provodio u tetinoj vikendici na Čiovu. To je bila Godina Nula i moji idoli su imali imena Šurjak, Oblak, Jerković i Žungul, a Velika četvorka nije bila iz Liverpoola.

Ljeto je bilo dugo i vruće kako su ljeta u Dalmaciji već običavala biti, a kad ispunite obaveze koje uglavnom uključuju kupanje, igranje na karte i praćenje dogodovština Alana Fordova, Texova Willera i inih junaka, preostaje vam sjediti na kauču i hvatati zjake. Pored kauča je, općenito ignoriran i s moje strane potpuno nezamjećen, stajao potpuno novi kasetofon moje dvije godine starije rodice s četiri pripadajuće mu kazete koje su sadržavale debi album grupe Azra, Pokvarenu maštu Riblje čorbe i, uskoro će se pokazati najvažnije, dvije kompilacije Beatlesa.

Image and video hosting by TinyPic

Dokolica čovjeka zna navesti na svakojake čudne stvari pa se tako jednog posebno letargičnog popodneva mladi zaljubljenik u nogomet primaknuo bliže neobičnoj napravi i pojačao zvuk ne bi li malo bolje raspoznao tiho mrmorenje koje je iz nje dopiralo. Aha! To su dakle ti Beatlesi. Te su pjesme čak i mome još nanaučenome uhu zvučale neusporedivo bolje i u svakom slučaju drastično drukčije od Ljupke Dimitrovske, Ivice Šerfezija i ostalih veličanstvenosti koju sam mogao čuti na radijskim i vidjeti u televizijskim emisijama. Nisam isprve «pao u nesvijest», ali iz nekog se razloga nisam mogao odvojiti od tih pjesama koje su neprimjetno iz «čudnih» prešle u kategoriju «čudesnih».

Sutradan je kasetofon imao stalnoga operatera, kazete su se okretale i okretale i doskora su svi koji bi se našli u prostoriji zapamtili kako zvuči svih dvadeset i sedam pjesama slavne liverpoolske Četvorke. Ljeto je nastavilo svojim ritmom spavanja do podne, šetanja po auto-kampu, povremenoga odlaska u ribe, neuspješnog sklanjanja od sunca, ispečenih leđa i obloga od jogurta ili kvasine, glavometa na plaži, briškule i trešete, bele i rauba sa Zagrepčanima. Tada nisam znao koliko će me ti dani promijeniti.

Tamo i tada počinje moja priča o obožavanju glazbe koja se proteže kroz gotovo trideset godina i ne znam koliko tisuća preslušanih ploča, kazeta i cd-a. Teško je sabiti svo to vrijeme u par redaka, a želio bih još puno toga ispričati: o svakodnevnom obilasku odjela akustike na putu do ili od škole, koji put i u oba smjera, o suzdržavanju od bilo kakvih troškova da bih čitav džeparac mogao ostaviti za jedini pravi razlog, o pozitivnom šoku kad sam se nakon otužnih splitskih polica prvi put našao u «zapadnom» dućanu gdje je ponuda bila tolika da ju je trebalo posložiti abecedno, o tome kako sam u Parizu prvo tražio Coodera i Zappu, pa tek onda Louvre i Seinu, o onome posebnom mirisu koje su imale ploče «iz vani», o tome kako se soba okrenula dok je Ziggy svirao gitaru, o tome što piše sitnim slovima na dnu ovitka, o tome kako se nakon dvije sekunde može prepoznati peta pjesma s B strane četvrte ploče i o još puno toga.

Puno godina kasnije i dalje beskrajno uživam u glazbi, ni broja ne znam svim tim albumima koji se nalaze u svakom slobodnom prostoru stana, jedva čekam priliku kad ću doći u priliku opet čuti meni drage pjesme, u specijaliziranim prodavaonicama osjećam ubrzavanje pulsa, znojenje dlanova, navalu vrućine u glavu, plitko disanje, mislim da bi jedina prikladna izjava bila da sam zaljubljen, ali ipak pomalo zavidim nekom mladom sretniku koji će tek sada po prvi puta imati tu sreću čuti Toma Waitsa, Van Morrisona, Petera Gabriela ili Boba Dylana.
... i kako kaže ona pjesma (pogodite koja?) – music is your only friend until the end.


Sjećam se da sam nekoć davno radio svoju mjesečnu top listu najdražih pjesama Beatlesa. Ovisno o raspoloženju toga dana poredak se izmjenjivao, a koliko se sjećam ovo je bila jedna od tri najdraže. Baš me zanima može li itko pogoditi ostale dvije.

- 21:58 - Komentari (17) - Isprintaj - #