|
Nije baš neka aktualnost (koja bi trebala biti prva odlika svake kolumne), ako se nešto događa kontinuirano mjesecima, pa i godinama, ali na pisanje ovoga teksta ponukalo me nekoliko informacija koje smo ovih dana mogli pročitati u tisku i osobno iskustvo maratonskog vozača automobila. Prvo, kako prirodom posla često putujem u Zagreb, jedan sam od stalnih korisnika autoceste. Ma, mogao bih reći i potrošača autoceste. I kad se ta prometnica već tako puno troši, mora se i popravljati. Sve je počelo još prošle godine kad su vozači gubili živce vozeći se u dva smjera prometnicom koja bi trebala biti jednosmjerna. Obično bi se pred vas namjerio kakav kamion koji ni ne može brže od 60 kilometara na sat, pa ste, koliko god vam se žurilo i koliko god stiskali gas na čitavim dijelovima autoceste, do Zagreba trebali famozna dva sata. Ove godine, čast cestarima (neki se valjda inženjer dosjetio), na dijelovima na kojima su radovi upotrijebljen je i zaustavni trak za vožnju. Kamione sad ipak možete prestići, a do Zagreba se stigne za sat i pol. Moglo bi i brže, da nije cestovnih grabežljivaca u obliku policijskih presretača koji, gle čuda, uvijek zaustave nekog jadnika koji vozi 140, a nikada neki jači auto koji i kroz dionice s radovima na kolniku "propiči" dvjesto na sat? Šalu na stranu. Ono što iritira kod ovih radova je što se Hrvatske autoceste uporno prave lude i dionicu od Broda do Zagreba naplaćuju kao da se po njoj cijelom duljinom može voziti propisanih 130 km/h i stići do metropole za sat i dvadeset minuta. Istina je drukčija, pa kad bi se vozači striktno držali strogih ograničenja, koja su sada protegnuta na skoro trećinu cijelog puta, trebalo bi im do Zagreba dvostruko dulje! Pitanje je što mi to plaćamo, kakvu uslugu dobivamo za tih 68 kuna? Ako je odgovor popravak ceste, da nam služi dulje, onda je to pogrešan odgovor. Prema zakonu, najmanja maksimalno dopuštena brzina na autocesti ne smije biti manja od stotinu kilometara na sat, a prema Zagrebu se svako malo poljavljuju znakovi na kojima piše 40! I to ne privremeno, već na pojedinim dionicama mjesecima! Slavonija u Europu ide "svjetlosnom" brzinom od 40 kilometara na sat! Ne može se naplatiti nešto što kupcu niste dali. Nema usluge, nema kuna! Osnovno je to pravilo biznisa, koje samo za Hrvatske autoceste ne vrijedi... Jer, deseci tisuća korisnika, među kojima sam i sam, ne idemo autocestom zato što nam je to lijepa građevina, nego plaćamo da bismo na cilj stigli brže! Zamislite kad bi vam trgovac automobila naplatio punu cijenu automobila, a predao automobil star tri godine koji ne može upaliti, ali uz obećanje da ako platite punu cijenu on će ga već popraviti? Nadalje, cijenu popravka i održavanja cesta već smo platili! Kad registrirate vozilo, plaćate održavanje cesta (doduše, lokalnih, a ne autocesta, ali neka država utvrdi prioritete i nek sve popravlja iz iste blagajne; to su ionako oba državna poduzeća), a svaki put kad naspete benzin, plaćate za autoceste skoro 60 lipa po litri. To je za građenje i popravak. Pa neka onda onih 68 kuna za Zagreb bude za vožnju pravom autocestom: ako je samo 2/3 autocesta, neka platimo i 2/3 cijene! Druga informacija je poskupljenje goriva. INA se žali kako joj se ne dopušta plafoniranje cijena; da će to škoditi njenim poslovnim rezultatima. Stvarno, u novinama je bio izračun, da od 7,75 kuna za litru benzina, INA dobije samo 3 i pol kune, a država (što kroz poreze, što kroz prave namete cestarina, onako u feudalnom stilu) preko četiri kune! Stvarno, cijena nafte se u svijetu u zadnjih pet godina učetverostručila! Sve to, dakle, opravdava INA-u? ...Ma, ne baš! Sjećamo se mi i drugog primjera, kad smo mi potrošači trebali trljati ruke, a nismo! Prije nekih 6 godina Rusija je bila u krizi jer je cijena nafte pala s 32 na 16 dolara... Kod nas se naravno, s cijenom benzina nije dogodilo ništa tako dramatično. Premda je kasnije i dolar prema kuni oslabio kojih 30% (!) sa 8 na jedva 5 i pol kuna, pa je INA kupovala naftu ukupno tri puta jeftinije nego prije(!), cijena benzina ostala je skoro ista... onih famoznih 4 kune i nešto po litri koje je HDZ spominjao na svojim predizbornim plakatima prije dvije godine. Jedino što se promijenilo bilo je poslovno izvješće INA-e! Umjesto gubitka, kao primjerice, '98, '99, i 2000. godine, odjednom su se počeli javljati ekstraprofiti, pa je prošle godine u džepove njenih dioničara kapnulo više od milijardu kuna. Ni to nije problem kad bi bila samo naša: ima u proračunu puno rupa koje je taj profit mogao zatvoriti. Ali, lijepa četvrtina tih, na pumpama iz naših džepova isisanih kuna, otišla je u Mađarsku. Pametni su Mađari, kao da je u Hrvatskoj opet ban bio neki Khuen Hedervary, a ne Ivica Račan, kupili takav udio INA-e, za tako male pare, da će im se od profita vratiti sve uloženo za manje od pet godina!... I još im ostane četvrtina naše najveće nacionalne kompanije, pride! Država nas, autoceste, Mađari i INA gule... I što sad? Ništa. Živjeti se ne mora, ali se voziti mora. |