|
Prošli sam tjedan pisao o najboljim maturantima, o "kremi" brodskih učenika i o tome kako im je perspektiva u ovom gradu ne baš sjajna. Sad bih mogao koju o onim drugim učenicima, i o njihovoj još manje ružičastoj budućnosti, a sve u svjetlu tragičnog događaja od nekidan. Kad sam prije nekoliko tjedana pisao o tome kolika je razlika između cijenjenosti javnih službi, pa sam za primjer naveo kolege profesore i liječnike, rekao sam kako nije istina da se samo liječnici "igraju" sa životima, jer i profesor može, svojim odlukama, promijeniti život nekog učenika zauvijek. Nažalost, nisam znao da će život ovih dana završetka nastave i prolaska popravnih rokova potvrditi na najgori mogući način tu misao. Nisam upoznat sa svim detaljima, ali oni u ovoj priči ni nisu najvažniji. Jedan je mladić s istoka naše županije, pritisnut negativnom ocjenom svojeg znanja, donio najgoru i nepopravljivu životnu odluku; prekinuti svoj život zbog neželjenih rezultata u školi. Dok sam i sâm radio u prosvjeti, uvijek mi je najgora misao, koja me je progonila bila ta jesam li koga oštetio, jesam li nečije znanje (pr)ocijenio slabijim od od onoga kakvo ono uistinu jest bilo. Povjesničar koji radi u školama tehničkih smjerova može si priuštiti onu metodu koju sam rabio ja. Ako se radi o prolazu ili padu, uvijek se ide u korist učenika! Minimum znanja, a prije svega pokazana volja i trud, uvijek su mi bili dovoljni za "poklanjanje" prolazne ocjene uz mirnu savjest pri tome. Jer, kako oduzeti mladom čovjeku godinu dana života, zbog nečega što će mu upitno trebati, i bez čega također mogu biti dobri ljudi? Čak i za tehničke predmete, uvijek sam savjetovao naklonost; kad završe zanat, ogromna većina tih mladića i djevojaka neće nikada raditi u struci koju su, silom prilika i upisnih kvota, na početku upisali! Pridružitće se vosjci nezaposlenih ili u najboljem slučaju raditi nešto sasvim deseto u životu. A osim toga, što ako krivo procijenimo učenika? Što ako ne primijetimo krhkost nekog bića koje ni samo u tim godinama ne zna što će i kuda će? I što ako kod nekoga, kao što je to očito bilo kod nesretnog mladića s početka teksta, potaknemo strašnu, nepovratnu odluku? Profesor u zapadnim školama ne mora se toliko brinuti o ovim "sitnicama". U svakoj je takvoj ustanovi zaposlen i pedagog, za rješavanje problema u učeničkom usvajanju gradiva, i kod njega se učenika na vrijeme predaje kako bi se problemi koje neki mogu imati riješili na vrijeme Imaju tamo sve škole i defektologa, za one učenike koji zbog lakših ili težih mentalnih retardacija ne mogu normalno pratiti nastavu. Nužnost u svakoj takvoj školi je i stručnjak – psiholog. Ta, kad na farmama radimo sa životinjama, zakonski propisujemo koje samo struke mogu raditi koji posao oko tih životinja! A kad govorimo o odgoju naše djece (a ljudski podmladak ima tu sreću ili nesreću da se ne može brinuti sam za sebe jako dugo, najduže u svijetu živih bića) onda štedimo ili procjenjujemo da "nije važno" što na tom području ne poštujemo pedagoške standarde. Jer, netko je lijepo predvidio u zakonu i nužnost psihološkog nadzora učenika. Ovako, u našoj sivoj stvarnosti, ostaje da profesor sâm, osim svoje struke i brige o metodici kojom će svoje znanje prenijeti na učenike, i pedagoškim metodama kojima će držati pod kontrolom 30 mladih ljudi dok to pokušava učniniti, mora biti i više od stručnjaka u povijesti ili matematici, na primjer. Nažalost, univerzalni problem jest novac kojeg, čak i kad su u pitanju naša najveća bogatstva, naše nove generacije, nema dovoljno. Stoga u našim školama školama nema psihologa (koliko znam, tek su tri u svim gradskim školama, dakle, u dvadesetak ustanova!). Defektologa ima u svakoj drugoj školi (oni se pak u radu susreću s najviše nerazumijevanja roditelja; bez obzira koliko dijete ne moglo pratiti redovitu nastavu, roditelj uvijek "smatra" i "zna" – bez obzira što stručnjak rekao o tome – da njegovo dijete nije za prilagođeni ili poseban program i krivi profesore što mu je djetetov uspjeh u školi nikakav). Pedagoga srećom ima nešto više, premda su i oni zatrpani besmislenim administrativnim poslovima (koje im zakon nalaže činiti), a rijetko se ili tek malo bave učenicima. Ako od dimnjačara tražite da vam instalira grijanje ili bravara da vam postavi prozore, šansa je, bez obzira što svaka ta struka zna ponešto o osnovnim principima tih poslova, da će nastati neka greška. Nitko neće dopustiti da malo novca što ćete ga uštedjeti uništi ono što konačno želite postići, zar ne?. Samo kad je odgoj budućih generacija u pitanju, olako pristajemo na uštede! I kad se dogodi greška u procjeni, netko strada. Ovaj put radilo se o životnoj pogreški zbog koje je besmisleno, na samom početku prekinut i zauvijek izgubljen čitav jedan mladi život. Hoće li nam to barem biti pouka? |