|
Ovim dobroćudnim geslom, koje bi u neka poštena vremena trebalo biti istinito i u potpunosti točno predstavljati najviši moralni stav društva, označavali su nacisti svoje koncentracijske logore. Umjesto da rad oslobađa od straha za egzistenciju, od osjećaja beskorisnosti ili jednostavno od dosade svakodnevnice, ti su takozvani "radni" logori ustvari oslobađali ljude od svih briga – tako što su im oduzeli život! Ismijavanje s vrijednostima koje rad u ljudskim životima ima, samo je bilo jedan od oblika društvene devijacije ili, recimo jednostavnijim riječima, čiste nakaradnosti tih mračnih režima. Srećom, takav je političko-vrijednosni sustav pobijeđen, i dobili smo suvremeni demokratski svijet, u kojem živimo i mi u Hrvatskoj. Međutim, odnos prema radu i radnicima ostao je gotovo isto tako groteskan kao i u mračna vremena "radnih" logora! Svjedoci smo da su u nas već godinama sasvim normalni postupci prema radnicima koji su primjereniji robovlasničkom društvenom sustavu nego li suvremenim društvima pravde i svima na sav glas proklamiranoj socijalnoj državi. Ne mislim pri tome na one koji ne žele raditi (ni tražiti posao, niti ga, ako ga dobiju, izvršavati savjesno), već na one poštene i marljive ljude, koji su u raznim prigodama prihvatili kakav normalan posao, odradili ga u skladu sa svojim najboljim umijećem, a za taj rad nisu bili plaćeni odgovarajuće ili, što je čest slučaj, nikako. Nema pri tome nikakva utjecaja činjenica je li radnik tek priučeni kopač kanala ili doktor znanosti. Važno je da su prihvatili raditi i savjesno odradili što im je ponuđeno, a na kraju mjeseca nisu dobili dovoljno za golo preživljavanje. Poslodavci će reći da nije mjerilo stvarnih potreba ona famozna sindikalna košarica, jer malo koja hrvatska (a osobito brodska!) obitelj može si priuštiti tih šest do sedam tisuća kuna mjesečne potrošnje. Ali, je li mjerilo i onaj famozni minimalac od 1600 kuna netto što ga dobiva većina radne snage u ovom nerazvijenom dijelu "Lijepe naše"? Razumijem i poslodavce koji će prst uprijeti u državu: da ona ne uzme svoj (lavovski!) dio, minimalno bi plaćeni radnik dobio 2500 kuna ili više od 50% više! Ali, kad splitski poduzetnik Kerum sa smiješkom kaže da njegovi radnici imaju dvije tisuće kuna zato jer da njima da više, on ne bi mogao kupiti jahtu i superluksuzni automobil, on pokazuje ipak pomalo preveliku bešćutnost i nedostatak običnog morala. Odgovor je radnicima jasan: ako nećete vi, ima još 300 000 nezaposlenih koji hoće. Tržište čini svoje. A morala nema! Rekli su stari Rimljani: "Lakše ćete načiniti kulu u zraku, nego državu bez morala!". Gradi li onda itko ovu državu? Razumijem i poslodavce koji rade samo na tržištu, bez lukrativnih dealova s državnim i paradržavnim proračunima. Ako im samo jedan kupac ne plati na vrijeme račun, već su u minusima. Ako im država duguje milijun, a koji ne plaća mjesecima, a oni duguje nekakvog poreza, primjerice, desetak tisuća kuna, ne postoji mogućnost prelamanja duga! Državna riznica je zmaj koji riga vatru samo kada nešto utjeruje od građana... Vrlo je smirena i strpljiva kad nešto mora dati. "Ima vremena!" Najbolje je onima koji rade s državnim novcem. Kako su kontrole tanke, lako je uz nešto snalažljivosti uzeti stotine tisuća, pa i milijune bez da itko primijeti. Tisuće takvih zaboravljenih poduzeća potoji samo radi uhljebljenja njihovih uprava, kroz njihove sanacije cure milijarde državnih kuna godišnje; da se rupe začepe, odmah bi se pokrio proračunski deficit. Ali, je li to kome u interesu? Kad takve prevarante uhvate u nedjelu (uglavnom zbog pohlepe bez granica, jer im nije dosta grickati pomalo, nego "sklanjaju" milijune), najgora stvar koja im se dogodi je smjena. Sjetimo se Vrhovnika i brodogradilišta koje mu je isplaćivalo "pošteno zarađenih" četvrt milijuna kuna mjesečno! A svaki je mjesec od prijateljske Račanove vlade dobivao desetke milijuna dolara bez ikakvog gospodarskog opravdanja na temelju prijateljstva i krstarenja s Linićem i tadašnjim premijerom. Ceh smo na kraju platili svi; država otplaćuje dugove, Vrhovnik uživa u "pošteno zarađenoj" lovi... Gle čuda! U međuvremenu, sve što ima poklonio je ženi i potomstvu, zlu ne trebalo, ako koja nova vlada bude imala ... ma, izrazit ću se pristojno, imala hrabrosti, pa bude procesuirala kriminalca. Kod nas u Brodu, smijenjena je uprava Đure Đakovića dobila za otpremninu "simboličnih" milijun kuna! Zato što su ostvarili stotine milijuna kuna gubitaka (pa stavite neku nepismenu bakicu s pijace da vodi takav sustav i ona će barem srezati gubitke na pola)! Uz to su gubitak i sakrili od vlasnika, valjda da se malo mogu pohvaliti s dobiti? Kakva ih je kazna snašla za uništenih 150 i više milijuna našeg zajedničkog novca (koji se recimo mogao upotrijebiti za otvaranje gotovo tisuću novih radnih mjesta u Brodu)? Bogata otpremnina! Kakvu neće u cijelom svojem životu uopće dobiti radnik na minimalcu u Đuri, osim ako ne bude radio 52 godine i jedan mjesec! U Brodu je u posljednjih godinu dana bilo deset ubojstava. Podijelimo s brojem stanovnika, pa pomnožimo da bismo dobili statistiku: u našem je gradu bilo 150 ubojstava na milijun stanovnika! Ili, 4 puta više nego u gangsterskom New Yorku! Beznađe. Samospaljivanje u Rijeci? Recite mi, u ovakvoj situaciji, kako to da nas više nije završilo kao sprženi psihijatrijski slučajevi? |