Zar sam ponovno pogriješio? Može li život biti skup presudnih pogrješaka koje definiraju duševno stanje? Razočarani smo ja i ti, ja sam i posramljen. Ne mogu vjerovati da sam sposoban upropastiti sve, jedan život u cijelosti. Dano mi je previše, kao da nemam ništa. Nezahvalno ili bolesno? Srce se muči u pronalasku spasa, a ja čekam kada će sve ovo prestati. A kako bi bilo da me nema? Uz svakojake misli, podsvjest luduje i pliva ka površini. Nema snage, želje, cilja. Jednostavno bih želio ne biti.

Moj svijet je poprimio oblik tvoje kože. Topi se u žudnji nesigurnih ruku koje nastoje upiti svaki dio apstrakcije tvog savršenstva. U očima izgaraju želja i strast, ostavljaju trag po cjelini voljenoga tijela koji mi postaje sve bliže. Sada osjećam mekoću pramena tvoje plave kose, pravilan oblik neodoljivog lica i nesigurnost u vrelim usnama. Dijelimo dah straha,nesigurnosti i žudnje, ono što smo godinama čekali. Ruke pronalaze svoj put, mjesto se izgubilo. Večer za sobom ostavlja okus ispijenog alkohola i popušenih cigareta koji nikada nije bio bolji. Traje ljubav u nedokčivom trenutku puke slučajnosti koji nas je okrunio vrhuncima sreće.