Onako je kao da ne znaš jesi li sebičan. Pomoć ti je pružena, a prihvaćaš je krajičkom oka. I sve je kao u redu. Više ne možeš zadrijeti u dubinu zamršenih misli. Mnogo gradiva čeka dok im se tvoje mogućnosti smiju. I prolazi još jedan dan. Pretvara se u još jednu kariku lanca kojemu je zatvaranje kruga nepredvidljivo. Razmišljam koliko razmišljam o jednoj osobi kojoj pripisujem fikcionalan karakter.

Odsad riječi ostaju. Nema povratka.

Teško je započeti. Teško je sjetiti se kako si se nekada osjećao, kako se osjećaš sada, što bi želio napisati, ostaviti u sjećanju. Uvijek postoje osjećaji koji bi mogli biti zorniji, točniji, a oni nikada nisu u ovome trenutku. Možda će ipak postati.
Za početak, nikada nisam htio biti u središtu pozornosti. Toga sam se oduvijek bojao. Bojao sam se tuđih reakcija, negodovanja, tuđih razočarenja. Nikada me nije brinulo moje. Znao sam odavati pogrešne stavove i činiti se uobraženim. Znaj da to nikada nisam bio. Bio sam prekriven debelim slojem nesigurnosti i niske vrijednosti. Teško je uopće o tome razmišlati. Znaj da živim ovaj život s vječitom mišlju da nisam dovoljno dobar, da imam previše. Proklinjem se jer sam nezahvalan. Ne zaslužujem ovakav život i pružene mogućnosti. Neki su mi pružali sve, ali jednostavno ne mogu biti sretan. Hodam uokolo s crnim oblacima na ramenima i nadom da će moja bit suptilno izblijedjeti. Nikada nisam želio nešto više od pukog nestajanja. U onim boljim danima, ponovno se zamislim u osjećaje i ne mogu sa sigurnošću odrediti svoje mjesto. Postoje trenuci širokih osmijeha, ali nisu vječni, često odlaze. Sada jednostavno ne znam tko sam. Ne znam vrijedi li moja patnja u odnosu na druge, imam li pravo na nesreću. Bojim se da ne. Ali kako je izgubiti? Što sam ako ne mogu bez nje? Mnogima je teže, događaju se užasne stvari. Jesam li ja zbog uvjetovanosti ušao u dubinu svoje biti? Je li zaista svakome tako? Pitam se postoji li toliko cijenjena individualnost ili je ona samo jedinica grupe na koju se ona ne može rastaviti. Ako je zaista svakome tako, zašto se nešto ne poduzima? Nadalje, zašto ja nešto ne poduzimam ako je meni tako? Ipak mislim da je brojnost pretpostavka svakome unapređenju, a ja sam za to preslab. Ja sam žrtva negativnih misli i prokrastinacije, neostvarive ambicije i nedorečenog savršenstva. Ne mogu procijeniti svoje mogućnosti u odnosu s vremenom i teško mi je shvatiti vlastita htjenja. U srži života ne nailazim na svrhu i ne mogu odgovoriti na mnoga postavljena pitanja. Bojim se da sam sebi gomilam probleme koji će me vječno pratiti. Bojim se da nikada neću cijelom svojom osobom disati život, voljeti, stvarati, biti bezbrižan, bezbrižno hodati, smijati se, osjetiti prisutnost, osjetiti život. Vrijeme mi nije promaklo, ali lagano prolazi i ne ostavlja mi mnogo šansi. Bojim se da ga neću uhvatiti. Bojim se da će moje misli odustati od utrke i zaustaviti se u vremenu prevelikog opterećenja.