Oh the demons come, they can subside.
20.08.2015.
Prejak sam za ovaj svijet. Ili možda preslab.
Već vremenima osjećam kako bi me htio pridobiti. Odavno me već uzima k sebi, uvjerava me da je ovo moje mjesto. Uvjerava me da je ovo mjesto svih nas. Ali ja sam prejak za ovaj svijet. Ili možda preslab. Sva mjesta upotpunjena su obrisima tuđih tijela, neka čudna pojava. Na jednom prepoznajem svoje ime, ali samo je još dio ostao prazan. Trudio sam se izboriti za njega i trajno ga zauzeti, ali već tada je za mene postalo pretijesno. Sada ležerno, neriješeno i iznenada prepuštam to mjesto u ruke duši koju ne želim poznavati, tijelu kojeg ne želim prepoznati. Uvijek ću hodati svijetom praznim dijelom sebe, onim koji će vječno žudjeti za utemeljenim mirom i konstantnom srećom, euforijom za životom i željom da se hoda, udahne svjež miris kiše i otpalog lišća. Htio bih htjeti, i želim, ali sumnjam u ostvarivanje htjenja u ovako zamršenom svijetu punog proklete materije.
Već vremenima osjećam kako bi me htio pridobiti. Odavno me već uzima k sebi, uvjerava me da je ovo moje mjesto. Uvjerava me da je ovo mjesto svih nas. Ali ja sam prejak za ovaj svijet. Ili možda preslab. Sva mjesta upotpunjena su obrisima tuđih tijela, neka čudna pojava. Na jednom prepoznajem svoje ime, ali samo je još dio ostao prazan. Trudio sam se izboriti za njega i trajno ga zauzeti, ali već tada je za mene postalo pretijesno. Sada ležerno, neriješeno i iznenada prepuštam to mjesto u ruke duši koju ne želim poznavati, tijelu kojeg ne želim prepoznati. Uvijek ću hodati svijetom praznim dijelom sebe, onim koji će vječno žudjeti za utemeljenim mirom i konstantnom srećom, euforijom za životom i željom da se hoda, udahne svjež miris kiše i otpalog lišća. Htio bih htjeti, i želim, ali sumnjam u ostvarivanje htjenja u ovako zamršenom svijetu punog proklete materije.
komentari
01/10.08.2015. Alaska
Kako možemo osjetiti nešto što nikada prije nismo
I voljeti nepoznato
I živjeti prazno
naše vječnosti nikad nisu iste
one se raspliću u dubinama života
onima koje će ostati netaknute
zauvijek
Romantičarska nastrojenost, koja sa sobom nosi odlike crno-bijele karakterizacije, odavno je isčeznula u znatiželjnim tijelima. Relevantnost generaliziranih pojmova zastrašujuća je u enormnim omjerima, posebno u spomenu vremena. Vječnost, davnina, trenutak - iste i još mnoge od takvih riječi ni u jednom kontekstu ne znače isto, već znače onoliko koliku im vrijednost dade ljudsko poimanje života. Vječnost može biti nepoznata ili pak vrlo poznata i bliska, dok trenutak ovisi o strpljenju. Davnina također poprima težinu različitih udaljenosti, a sutra čeka da bi došlo na red. Onog trenutka kad shvatimo da čovjek nije modeliran prema osnovnom dizajnu i da nitko nije ''običniji'' ili manje ''običan'', kada shvatimo da lijepe riječi ne brane lijepu dušu, ili da iskrenost nije uvijek čista i pouzdana - tada se upuštamo u nedefinirani svijet vječnoga otkrivanja. Pristup koji pokušava raspoznati simboličko nametanje imaginarne granice između dobrog i lošeg, u ovako zamršenom i naizgled neshvatljivom svijetu, ne vrijedi. Jedino što možeš je diviti se vječnom zapljuskivanju neumornih valova i udisati svjež zrak u dubinu svoje biti. Možeš biti svoj i s drugima, pričati priče, plesati, voljeti. Možeš brojati zvijezde koje će ti nešto reći ili slušati sunce kako otkriva noć. Budi čudo - dobro, loše, neotkriveno. Pozdravljaj ponoćni glas koji šumi među zgradama života, pazeći da pozornost usmjeriš na ispunjenu prazninu svojih misli. Udahni život, prošetaj ga ulicama svojih koraka, pokaži mu stanicu koja mijenja sve. Hrani svijet svojom složenom jednostavnošću i nasmij se na pitanja naizgled jednostavne prirode. Svjestan da nikada neće doznati, nosi svoju težinu i postupno je puštaj u dahu predivne noći. Svjetiljke će osvjetljavati put, a ravnodušnost umirujuće tame će suptilno prihvatiti tvoju namjeru.
I voljeti nepoznato
I živjeti prazno
naše vječnosti nikad nisu iste
one se raspliću u dubinama života
onima koje će ostati netaknute
zauvijek
Romantičarska nastrojenost, koja sa sobom nosi odlike crno-bijele karakterizacije, odavno je isčeznula u znatiželjnim tijelima. Relevantnost generaliziranih pojmova zastrašujuća je u enormnim omjerima, posebno u spomenu vremena. Vječnost, davnina, trenutak - iste i još mnoge od takvih riječi ni u jednom kontekstu ne znače isto, već znače onoliko koliku im vrijednost dade ljudsko poimanje života. Vječnost može biti nepoznata ili pak vrlo poznata i bliska, dok trenutak ovisi o strpljenju. Davnina također poprima težinu različitih udaljenosti, a sutra čeka da bi došlo na red. Onog trenutka kad shvatimo da čovjek nije modeliran prema osnovnom dizajnu i da nitko nije ''običniji'' ili manje ''običan'', kada shvatimo da lijepe riječi ne brane lijepu dušu, ili da iskrenost nije uvijek čista i pouzdana - tada se upuštamo u nedefinirani svijet vječnoga otkrivanja. Pristup koji pokušava raspoznati simboličko nametanje imaginarne granice između dobrog i lošeg, u ovako zamršenom i naizgled neshvatljivom svijetu, ne vrijedi. Jedino što možeš je diviti se vječnom zapljuskivanju neumornih valova i udisati svjež zrak u dubinu svoje biti. Možeš biti svoj i s drugima, pričati priče, plesati, voljeti. Možeš brojati zvijezde koje će ti nešto reći ili slušati sunce kako otkriva noć. Budi čudo - dobro, loše, neotkriveno. Pozdravljaj ponoćni glas koji šumi među zgradama života, pazeći da pozornost usmjeriš na ispunjenu prazninu svojih misli. Udahni život, prošetaj ga ulicama svojih koraka, pokaži mu stanicu koja mijenja sve. Hrani svijet svojom složenom jednostavnošću i nasmij se na pitanja naizgled jednostavne prirode. Svjestan da nikada neće doznati, nosi svoju težinu i postupno je puštaj u dahu predivne noći. Svjetiljke će osvjetljavati put, a ravnodušnost umirujuće tame će suptilno prihvatiti tvoju namjeru.
