Početak novog proljeća. Čujem ono pitanje - što bi ovog puta želio?
- Vjeruj mi, tvoje užurbano vrijeme nije kompatibilno mojim zamršenim, naizgled neshvatljivim mislima, onima čije temelje hranim devetnaest dugih jedinica trajanja. Ne pitaj jer znam da ćeš nakon prvog trena govora umorno uzdahnuti, znam da ćeš istog trena htjeti povući toplo pitanje za lomljivo uže, ali ćeš nestrpljivo trpjeti, trpjeti u sjeni, u mraku. Znaj da kraj mene i nećeš. Poštedit ću te duge šutnje u nezainteresiranom pogledu i dati ti priliku da pobjegneš od mojih misli, od mojih htjenja. Svojim te pričama neću zamarati jer one u drugome svemiru ništa ne znače. Međutim, kada bi mi toplim osmjehom i iskrenim srcem, u noćnim satima pod zvijezdama, uputio to pitanje, kada bi tvoje misli s mojima stvorile novu nijansu, rado bih ti pričao o svemu.Pričao bih ti o tome što želim, što osjećam i, po svemu sudeći, koliko mi značiš. Rekao bih ti da ovog puta želim obogatiti vrt svojih cvjetova, milovati nježne latice mlakih korijena, pozvati nove boje da se međusobno ispremiješaju. Želio bih s njima živjeti, otkriti tko sam, sanjati, voljeti život. Više od svega cijenio bih ovakve trenutke, trenutke u kojima svemir postaje sitnica, a sva čula moje biti podrhtavaju nad vrhuncem idilične melankolije. Volio bih osjetiti trenutak statičnosti u okolnostima neprestanog približavanja morskim dubinama te popuštanje neizdrživog pritiska koji ne dozvoljava bezbrižno živjeti. Želio bih da prestanemo bježati od sebe i da iz nas nikne novi život, onaj iznad nas. U njemu bismo bili junaci puni razumijevanja, ekvivalentnosti i sreće. Znali bismo voljeti. Voljeli bismo živjeti.
...
No, nema zvijezda u idili prekrasne noći, nema znatiželjnih očiju u sklopu iskrenog srca. Ponovno se nameće svakodnevna perspektiva. To mi pitanje nisi uputio.

Postoje dani u kojima pronađeš potpuno zadovoljstvo. U tim danima uspijevaš ispuniti svaku krhotinu odsutnosti i tuge s mješavinom pozitivne krvi pune entuzijazma i neobjašnjive ushitrenosti. Takve dane cijeniš. I trebaš ih cijeniti, njihova je cijena visoka. To ih čini rijetkima.
Lagao bi mi kada bi tvrdio da svaki dan živiš kao da ti je posljednja prilika oblikovati i zaokružiti život onako kako bi volio. Lagao bi i da kažeš da nikad nisi mrzio, osjećao zlobu u dubini svog srca i pustio crnini da prevlada tvojim očima. Sjećaš li se onih dana kada si lutao svijetom bespomoćan i krhak želeći svakog trena pobjeći, nestati? Tada si uveo demone u svoj život i hranio ih iz dana u dan. Nije bilo kontrole, ni snage. Ovaj svijet pomutio ti je razum koji nekad bijaše modra, čista voda. Sada je izgubila mogućnost ugasiti tuđu žeđ, i vlastitu. Nisi znao da postoji netko tko ti može pomoći. Još uvijek ne znaš. Bojiš se da su dobra vremena samo privremena i da ćeš vječno biti vezan za okove svog tužnog kreveta. U san će ti ulijevati abnormalno realističnu lucidnost tužnih ishoda koji će te navoditi na tvrdokorniju mržnju izražajnije jakosti. Bojiš se, da. Navodno se svi boje. Budi dio njih. Nosi svoju tugu hrabro, baš kao i svi. Tiho, zatvaraj je u centimetre svoga tijela i nikome ne daj da joj se približi. Ti si kao i svi. Ne moraš se bojati. Svima je upitno njihovo sutra i svi osjećaju razdor između sebe i svega. Svatko se boji za druge i razmišlja o svemu. Svaki dan, uvijek. Svatko ima više pustih dana nego punih i češće plače. Svi oni zapitkuju letove ptica i daljine tragova automobila na cestama. Više od svega žele upoznati, nestati, voljeti.
Nauči živjeti s površinom koja potiskuje tvoje stvarno htjenje, a potiče usvajanje opće prihvaćenih vrijednosti. To je jedina i stvarna realnost čije oceansko plutanje spaja cijeli svijet. Srećom, ta realnost nije tvoja.