petak, 16.02.2007.

17.05.2006., srijeda -post:)

moja soba... jedino što se promijenilo je vrijeme... sve ostalo je isto kao i prije 9 mjeseci... kad sam ovo pisala u bilj iz hrvatskog...

da, volim svoju sobu, zar ne vole svi?
Gdje još možeš biti sam sa sobom i svojim mislima, raditi što želiš a da te drudi ne ometaju? U wc-u možda, ali tamo ne možeš ostati satima (bar ne u mom). Uostalom, nije mi moj wc baš privlačan, ja bih da je malo drukčiji. Premalen je i nema prirodnog svijetla (oliti prozora)... Ali počeli smo o mojoj sobi.
Već više od dvije i pol godine imam samo svoju(i ničiju više) sobu. Koji je to gušt! Kad se samo sjetim da sam prije taj isti mali prostor dijelila sa mlađim bratom. Morala sam paziti kad on spava, ne slušati muziku preglasno, gledati u sobu punu nereda i igračaka. Veliki je to poklon bio kad je on dobio svoj sobičak, sad se osjećam puno slobodnije.
Moj prostor jako utječe na mene. Živim u nekom svom kreativnom neredu, ali nije to baš neki nered. Ne volim ja nered. Ne volim ni čišćenje, al ne volim ni nered. Kad mi je soba baš strašno neuredna, nije mi ugodno u njoj. To moja mama naziva neredom, jer imam nevjerojatnu količinu svega i svačega (od čega bi ona pola toga bacila). Ali ja se sentimentalno vežem na svakakve gluposti, pa ih ne želim bacati.
Moja soba je moje carstvo. Kad me naljute, dobar je osjećaj kad možeš odjuriti u sobu, zatvoriti vrata, zaključati ih, upaliti muziku i zavaliti se na krevet. Krevet je meni najdraže mjesto. Obožavam krevet svoj! Na njemu spavam, odmaram, pišem zadaću, učim, čitam, pišem pjesme. Ili jednostavno legnem na njega, slušam muziku, pjevušim i gledam u daljinu.
Kad tako ležim i gledam oko sebe, svašta se može ugledati. Nasuprot kreveta su prozori. Večiki. Zauzimaju jednu cijelu stranu sobe (a i dnevnog boravka u nastavku, takav mi je stan...maštovit,hehe). To volim. Ima puno svijetla, a to mi često pruža neku vrstu poticaja, motivacije. kad nisam na krevetu, često stojim uz prozor i gledam. To je ugodno, opuštajuće. Medvednica u daljini, puno svjetala u podnožju, Medvedgrad koji svjetluca kao dvorac na oblaku...
Inače, moja soba je nešto sasvim obično. Ormari, krevet, radni stol, police, oglasna ploča, kazetofon, i naravno, posteri na zidovima. Mišljenja sam da soba odražava barem djelić karaktera osobe koja u njoj boravi. Možda čak i malo veći dio. Što bi ljudi pomislili ušavši u moju sobu?
Prvo, poster plesnog para, nije li očito što je moja strast? Životinje na posterima, i njih volim. Naravno, tu su i neki zgodni glumci i omiljeni pjevači, a i tekst meni najdraže pjesme, kineski znak zmaja i 'volim te' na dvadeset jezika... A oglasna ploča iznad radnog stola? Prepuna razglednica i papirića. Da, skupljam razglednice i volim čuvati uspomene od prijatelja. Zato na radnom stolu i stoje dvije kutije od cipela ukrašene sličicama, u kojima se nalazi ostatak mojih uspomena. Pa rekla sam da volim čuvati sitnice, zar ne?
U mojoj sobi muzika ne svira samo ako mene nema nigdje u blizini. Inače se svuda okolo čuju zvukovi meni najdražih pjesama. Ipak soba odražava mene, kao osobu, i ona je moja malo utočište i veliko carstvo. wavewave
14:59 - Komentari (16) - Isprintaj

<< Arhiva >>