penetenziagite

ponedjeljak, 09.10.2023.

Darovani dani

Tri dana hodat ćeš svijetom, što od posla što od dosade - kao omamljen ovim kasnim i umornim ljetom što polako odlazi kroz dane kao voda što teče niz tihu ulicu. Prvoga od njih, pored riječne skele, zapazit ćeš tako važan prizor u kojemu otac poučava kćer o pecanju riba; ona na početku plaho gleda i prilazi stolcu, a potom zajedno, sigurno i posvećeno, obavljaju svoj posao pored dubokih sjena hrastova nad vodom. Nije to, naravno, posao pecanja – koliko posao učenja; on će naučiti kćer ono što bi ona željela naučiti, ali ona će – ako već odavna nije - njega naučiti nešto još važnije: kako niti jedno znanje ne vrijedi baš ništa ako se ne podijeli.

Nakon toga, slijede trenuci cvijeća i okućnica a uz nekoliko potoka koje si prošao, u sjeni i nad vodom zapazit ćeš visok, žuti cvijet što se ovakvim darovanim i nenadanim danima pruža pod nebom poput skrivenog gospodara one jeseni koja tek što nije. Nekakav jedva suvisao pokušaj identifikacije označit će ga kao šumski suncokret; no, nije on jedini izdanak života što buja u ovom začetku gašenja i konca; gomila jelenaka bavit će se samo njima znanim poslom – očito povezanim isto tako uz kuću i kućište - negdje nad tihom i usnulom Gorščicom, čije livade bliješte na jutarnjem suncu i prihvaćaju zamišljene namjernike. Osjećaju li sva bića da se prije zime i hladnoće valja pobrinuti za kućište – ja ne umijem kazati, ali ono što ova koja sam vidio pokazuju meni moglo bi biti baš to.

Kuće, nastambe, bivaci; kada bi sam mogao birati, tvoj doista ne bi izgledao mnogo drugačije od ovog navještaja zaštite što si ga gore prilijepio; nekome kao čežnju, nekome kao opomenu. Na koncu, uz stazu što već gotovo da silazi niz šumni bidrovečki potok, zapazit ćeš nezaobilazno stablo već gotovo u zraku; dokaz mnogih bitaka i nagovještaj kraja - do kojega možda prođe još mnogo tihih, sjajnih i vrijednih odsječaka vremena, sasvim dovoljno da mu mahneš – doviđenja, prijatelju, čeka nas isto ili slično; čuvaj se koliko možeš!

Sumraci dozivaju u blizinu doma; jedan takav zabilježit ćeš konačno usput, okrenut nad onim – svojim, najljepšim vlatima, vratom, čelom, kada si već pomislio kako je kasno za svako gledanje očima. I bilo je; posljednje što si vidio bio je taj sumrak; sve poslije gledalo se iza zatvorenih kapaka.