Možda nije baš za hvaliti se u našim godinama, ali Moj Netko i ja konačno smo vidjeli Plitvička Jezera u onom obliku u kojem je jedino moguće doživjeti ih onako skroz. Čuli smo naravno i prije mnoštva tuđih iskustava, lijepih riječi, divljenja, vidjeli fotografija i snimljenih dokumentarnih filmova. ALI … ništa ne može dovoljno dočarati onaj doživljaj kada si tamo i kada vidiš, čuješ, mirišeš, osjećaš svu tu ljepotu.

No da ne bude baš sve previše idilično pobrinula se naša putna avantura. Da bih bar otprilike dočarala o čemu se radi, nacrtala sam shematski prikaz.

Da bismo skratili put, nakon prolaska Senja, Vratnika, Žute Lokve i Brinja, odlučili smo se za na kartama provjeren pravac koji je na mom trokutu crvene boje. Na svim nama dostupnim kartama (autokarta iz 2008. godine, atlas kupljen ove godine, Google) ta je cesta označena tamnožutom bojom što spada u red županijskih ili regionalnih cesta. Radi predodžbe, sve glavne prigradske ceste na području Rijeke kojima voze Autotrolejevi autobusi su takve boje. Također, dobar dio stare ceste Rijeka – Zagreb označen je istom tom tamnožutom bojom.

Tragom spomenutoga krenuli nas dvoje entuzijastično presjeći put, ne ići preko Josipdola, nego krenuti rutom Križpolje – Lička Jesenica, ili preciznije: Križpolje – Lipice – Glibodol – Lička Jesenica. Do spomenutih Lipica nije bio problem doći. Tim više što je Moj Netko u Domovinskom ratu tamo bio na položaju. Jedino zbunjujuće je bilo to što je on nekako na pameti imao da su Lipice negdje na kraju i da iza toga baš nema nekog magistralnog pravca. Ali opet, prošlo je puno godina, svašta se gradilo, a i on nije baš mogao točno popamtiti sve ceste i putove nakon više od 15 godina. Plus što mi je želio pokazati gdje je spavao, a ja sam to željela vidjeti. Uglavnom, u Lipicama nismo našli njegov «hotel», ali smo izašli iz njih, istina po sve užim cestama. Onda je nekako sve počelo mirisati na to da nismo na dobrom putu. No u blizini je jedan čovjek nešto radio na polju pa ga je Moj Netko pitao je li to pravac za Glibodol na što je čovjek odgovorio da je i da treba sam ići do bijelog puta pa dalje. Ajde dobro, neki kratki dio preći na bijelom putu baš i nije problem, misli smo. I tako … vozimo se mi, ali bijeli put ne prestaje. A i valjda su one 2-3 kuće bile Glibodol (dol za zaglibiti ). Štoviše, put po sredini počinje prelaziti i u travu. Onda postaje zemljan, blato, široko pa usko… i sve čekamo kad će taj asfalt.

U tom iščekivanju našli smo se u šumi. Zapravo je to preblag pojam, bolje je reći u dubokoj šumetini. U šumetini u kojoj su sa svim strana virile mrtvačke glave i upozorenja o opasnosti od mina. I u kojoj ideš sve dublje i dublje. A nigdje nikoga. U jednom trenutku ide nam u susret nekakav kombi. Pomislim onako naivno, ajde dobro ima i drugih, kad Moj Netko komentira da je to kombi Hrvatskog centra za razminiranje (pročitao je na vratima kombija). Onda je prošao još jedan, pa još jedan. Vozača ovoga zadnjega Moj Netko je pitao za mjesto Lička Jesenica pa ga je jedan od djelatnika koji je sjedio iza uputio da ide do «raskršća» desno. Inače, lijevo je bila rampa – možete misliti što je iza nje. K tome, u neko doba mi se mobitel počeo čudno oglašavati. Optimizam je dodatno splasnuo kad smo utvrdili da se na tom području gubi signal. Nakon jedno 45 minuta vožnje (nemam zapravo pojma koliko je točno vremena prošlo) i otprilike 20 km puta kroz srce Male Kapele, nakon svih mojih crnih scenarija o tome kako ćemo ostati izgubljeni u šumi, o tome kako ne možemo ni lijevo ni desno radi potencijalne opasnosti od mina, o tome kako medvjedi i druge životinje samo čekaju ovakve kao što smo mi, o tome kako nas nitko neće naći, jer u tih 20-ak km nije prošao ni jedan osobni automobil (a oni koji su prošli su završili s poslom), ipak se ukazao - asfalt. Nakon mojih zahvala Bogu jednoglasno je dogovoreno da se tim putem nećemo vraćati doma.

Nisam fotografirala one mrtvačke glave na tabelama upozorenja pa je jedini dokaz naše pustolovine kasnije zabilježen fotografijom retrovizora.



Ipak, doživljaj puta na Plitvička Jezera ovo iskustvo nikako nije pokvarilo. Naprotiv, osjećaj straha i puta u nepoznato zapravo je dodatno potaknuo iskazivanje strahopoštovanja prema toj veličanstvenoj prirodi i gotovo netaknutoj divljini.

Kad govorim o poštovanju, onda nikako ne mogu zaobići spomenik koji je na Plitvicama podignut Josipu Joviću, prvom hrvatskom redarstveniku poginulom u Domovinskom ratu. Jako sam tužna kad se sjetim njega, ali i svih drugih ljudi koji su život dali za nas i za sve te ljepote u kojima danas možemo uživati. No sretna sam i ponosna da su takvi ljudi postojali iskreno vjerujući da ih ni mi ni oni koji dolaze iza nas nikada ne smijemo zaboraviti.

O ovim fotografijama koje pokazuju sama Plitvička Jezera nemam što reći, osim što bih se sada, iste sekunde, najradije vratila tamo i s oduševljenjem zahvaljivala Bogu što je stvorio nešto takvo, što nam je dao mogućnost da možemo biti jedan mali djelić te ljepote i što je baš nas, hrvatski narod, odabrao da budemo oni koji u tome najčešće možemo uživati i koji na taj dar najviše trebamo paziti.



















Ovu zanimljivu fotografiju barki napravio je Moj Netko. Mislim da ima dara.



Nakon hodanja, uzdisanja, divljenja, fotografiranja, penjanja i spuštanja dobro su došli Lička kuća, a bome i Lički pladanj.



Nakon 2 dana i 2 noći provedenih na Plitivicama, mogu konstatirati da ipak ima nade za nas. Čini mi se da se konačno i u neprimorskim dijelovima Lijepe Naše počelo dobro upravljati onim što imamo i koristiti razne mogućnosti kako bi se i izvan Hrvatske pokazalo sve ono vrijedno što nam je dano, istovremeno zarađujući, ali i vraćajući prirodi ono što joj pripada.

Vraćali smo se, jasno, drugim putem. Preko predivnih ličkih krajolika. Malo naseljenih, ali opet dovoljno pitomih da te nije strah i da istovremeno uživaš u pogledima na naselja, ljude, domaće životinje koje slobodno pasu na livadama. Sve to završilo je u Otočcu. Kako vidite, tragovi ratnih razaranja još su uvijek prisutni.



I još samo pozdrav s uvijek vjetrovitoga Vratnika s kojega se vide Senj i južni dio otoka Krka. Uz napomenu – ako slučajno niste – obavezno posjetite Plitvička Jezera. Nisu bez razloga proglašena jednim od najljepših mjesta svijeta.