Nemam psa i nikad ga nisam imala. Ali bez obzira na to jako volim gledati Šaptača psima. Prije ovoga pisanja na brzinu sam prešla i neke forume te vidjela da većina onih koji znaju tko je Cesar Millan imaju pozitivno mišljenje o njemu, iako ima i onih kojima se on iz raznih razloga ne sviđa. Naravno, uvažavam da se nitko pa ni on ne može i na kraju krajeva ne mora svidjeti svima, iako ne mogu dijeliti mišljenje onih koji smatraju da koristi agresivne metode.

A zašto mi se sviđa Šaptač psima?

Jer mi je užitak gledati kako netko tako uvjerljivo zna što radi koristeći kako teoretska tako i praktična znanja. Naravno da nisam naivna i da ne mislim da njegove emisije nisu kreirane po mjeri tržišta radi kojega su dobrim dijelom i snimljene. Sigurna sam da njegov rad nije temeljen na uspjehu od 100%, ali gledajući ga kako radi s malim, ali i s većim opasnim pasminama pasa, čovjek ne može ne primijetiti da on to što radi jednostavno zna. A znanje me uvijek impresionira.

Jer pokazuje da je pas pas, a čovjek čovjek i da se baš uvijek treba znati gdje je čije mjesto.

Jer smatram da se u odgoju pasa jako puno toga može primijeniti i na odgoj čovjeka. Nikako to ne znači da bih dijete odgajala tretirajući ga kao psa, Bože sačuvaj takvih primisli. No čini mi se da se jako puno onoga što učimo psa može primijeniti i na ljude. Tu prije svega moram poći od sebe, jer kad slušam na koji način Cesar nastoji rehabilitirati psa u stabilnoga, zateknem sebe u mislima kako mi ni samoj ne štete takvi savjeti. Npr. kada kaže da se pas sa određenim strahom treba suočiti, a ne od njega bježati – ne znači li isto i za nas ljude? U životu mi se više puta pokazalo točnim da je suočavanje sa strahom najbolji način da ga se riješim.

Jer sam naučila da su kod konfliktnih situacija većih i manjih pasmina češći uzrok problema kompleksi ili neprilagođena ponašanja manjih pasmina nego agresija većih pasa (sad bih ovdje mogla povući neke Freudovske paralele primjenjive i na ljude, ali ipak neću ).

Jer nam pokazuje kako i mi možemo učiti od pasa … o njihovoj odanosti, stabilnosti, miru kojega imaju ako su uz čovjeka kojega poštuju, o njihovoj jednostavnosti, skromnosti, ali i potrebi da pokazuju emocije.

Jer sam svjesnija nego prije da je pseće ponašanje puno više odraz onoga kakav mu je vlasnik nego onoga što genetski nosi u sebi. Njegov odani (sad već uginuli) pitbull Daddy bio je primjer ne samo neagresivnog već i nevjerojatno mirnog i spokojnoga psa koji kao da je znao da je toliko superioran svojom mirnoćom čime ga ni oni najživčaniji psi nisu uznemirili.

Jer kad Cesar primijeti da neki od pasa kojega pokušava rehabilitirati stvarno nije za vlasnika, uzima ga u svoj centar čime se otvara mogućnost pronaći mu drugoga vlasnika koji prema svojim karakternim osobinama ili životnim navikama bolje odgovara.

Jer se ne reklamiraju psi s pedigreom te se time na indirektan način potiče nabavljanje mješanaca i ako mogu reći «običnih» pasa kojima se na taj način spašava život. Osobno, da imam kuću i mogućnost držanja psa, sasvim sigurno bih i sama nabavila takvoga psa. Mišljenja sam da pedigre-priče s «papirima» i rodbinskim vezama prenapuhane i nerijetko više ili manje snobovske. Jer ako je netko istinski ljubitelj životinja čemu dati npr. nekoliko tisuća kuna za psa (ili mačku) kada se za ništa može pomoći nekoj napuštenoj životinji.

Jer je inteligentan čovjek koji razmišlja dok radi, ali se istovremeno pokušava staviti i na pseći nivo kako bi uočio gdje je problem, a time ga i otklonio.

Jer volim vidjeti kad se nekome pruži prilika da može raditi ono što stvarno voli i pri tom dobro zaraditi.

Jer se koji put i dobro nasmijemo oko nekih situacija – npr. neki je mali pasić imao «problem pišanja». Jadan je pišao i kad se najmanje uznemirio, bilo da je nemir uzrokovala sreća, strah, neizvjesnost. Vlasnicima sigurno nije bilo smiješno čistiti, ali … te lokvice posvuda …

Sve u svemu, osim onoga što volim, činjenica je i da sam ponešto novoga naučila. Ono što još uvijek nisam saznala kroz njegove emisije je kako se ponašati kad na cesti naletiš na psa koji nije džepnoga izdanja, a za kojega misliš da bi mogao biti opasan. Nekako se da naslutiti da bi čovjek tada trebao biti smiren i ne gledati psa u oči. Mada, iako nisam od ljudi koji se panično boje pasa, nije mi jasno kako bih se opustila da nešto poput vučjaka, labradora, dobermana ili mješanca sličnih veličina bez nadzora ide prema meni i recimo kesi zube. Brrrr … sva sam se sledila, bolje da ovdje stanem.

p.s. Sad vidim da nam je premijerku skoro ugrizao vojni pas. Posao za Cesara ili možda ipak ne?