Rekla mi je moja draga An(t)onimka da uvijek branim muške. I sad kao dokazni materijal da sam skroz objektivna (a nisam ) «moram» napisati post u kojem muškarce neću maziti. Dok sam osmišljavala što bih tu sve mogla napisati potpuno svjesna činjenice da generaliziranje nikad ne može biti nešto što daje realnu sliku o svima, došla sam do zaključka da je to ipak samo moja percepcija. Temeljena na onome što sam sama vidjela i čula, a vezano je za bliske muškarce u mom životu, za one koji su mi dragi, za one koji su tek poznanici, ali i za poznanike poznanika ili poznanica o kojima tu i tamo čujem ponešto.

Prvo što mi pada na pamet je da muškarci nemaju uvijek osjećaj za ono što je (njihovim) ženama bitno. To bitno ne mora uvijek biti od životne važnosti, ne mora biti ni nešto od državnoga interesa, ali je njoj to itekako važno. I onda, da ne moraš 100 puta razočarano naglašavati koliko ti je bitno ono što nije napravio, a trebao je ili pak ono što je napravio, a nije trebao, moraš periodički ponavljati to što ti jako znači da istu (neugodnu) situaciju spriječiš. Jer u protivnom – svodi se na ono «zaboravio sam».

Zaboravljaju važne datume i ono vezano za njih. Čime se opet na neki način vraćamo na prethodni odlomak. Ovo istina ne smatram nekom velikom tragedijom, ne u većini slučajeva, kada žena ipak može biti podsjetnik (hvala Bogu da smo obdarene s veeeelikim kapacitetom i pamtimo bolje od bilo kakvog kompjutera ). No nekad je ipak pojedini dan važniji od nekog drugog, a on opet pojma nema. Da sam ironična, rekla bih da neki muškarci moraju u glavu trpati manje informacija, jer ako ih je previše, ne stanu. Ali – nisam ironična.

Posebna vrsta su oni koji bez žene ne znaju (ili bolje reći ne žele znati) ništa vezano za kućanske poslove. Takve je vrlo teško (ali vjerujem ipak moguće) preodgojiti, jer najčešće su taj stav dovukli iz djetinjstva. Ružno je to, jako ružno, kada se izvale na kauču, a žena cijeli dan leti okolo s krpama, usisavačem, peglom i na kraju dana pada s nogu.

Muškarci su veće seljačine. Svi znamo da postoje prirodni procesi kojima se višak zraka na ovu ili onu stranu mora izbaciti iz tijela, ali baš da to treba biti znak ponosa?

Jedan dio muškaraca koje znam spada u kategoriju u kojoj kukanje ne prestaje čak i kada je neka manja boljka u pitanju. Nisam baš utvrdila točan razlog, ali mislim da je to, osim što valjda imaju manji prag tolerancije na bol, temeljeno i na tome da inače kao moraju biti «macho» pa onda jedva dočekaju neku prehladicu kao kredit da se umiljavaju, maze i cendraju. To u krajnjoj liniji i nije mana, ali kad je kukanje konstantno, onda to zna biti naporno.

Analitičnost im baš nije odlika (Rock, ti si izuzet ). Dobro, možda (zapravo sigurno) pretjerana analitičnost svojstvenija ženama i nije uvijek plus, ali baš da ih umara svako analiziranje problema, situacije, filma, izgovorene rečenice koja je jednom zvučala ovako, a drugome onako? To mi izgleda kao da se iz svake situacije žele izvući sa što manje potrošene energije, jer ipak – zašto da se njome tako «olako» rasipaju?

Na neki način vezano za analitičnost, muškarci imaju manji dar za financije. Tu ne mislim na posao kojim se bave (i koji eventualno može biti vezan za novac) nego na kućnu blagajnu. Stvarno sam uvjerena da ženama ipak puno bolje ide raspoređivanje financija tako da traju cijeli mjesec. I tako da se koliko-toliko optimalno troše. Osim što povremeno zastranimo sa ne pretjerano potrebnom krpicom, torbicom, šminkom, igračkom za dijete ili nečim petim, ali nećemo sad o tome.

Sve u svemu, zaključak je da bi po nekim pitanjima muškarcima bilo jako teško bez žena i da smo stvarno jako jako potrebne da bi stvari funkcionirale kako treba. Tu, jasno, ne mislim na ono da smo potrebne kao čistačice i sluškinje nego kao organizacijsko-analitično-emotivno-razumni stup (obiteljske) zajednice. Moglo bi se to gledati i sa skroz obrnute pozicije, iz muške perspektive, ali to ne bi bilo moguće na isti način jer kao prvo – žensko sam, a kao drugo, to nije tema ovoga posta. Nek o tome piše netko drugi. Neko muško. A i ja ću neki drugi put (opet) o njihovim vrlinama. Iz ženske perspektive.