Na Radio Rijeci je u jednoj kontakt emisiji bilo riječi o imenima. Ne baš bilo kojim nego o imenima ljudi, što se kome po tom pitanju sviđa i što slušatelji misle o neobičnim imenima. Nisam zvala da kažem što mislim. Ipak ja imam blog.

Ako krenem od svojega imena, onda moram reći da nikad nisam bila nesretna njime i nikad nisam pomislila kako želim imati neko drugo ime. Štoviše, što sam bila zrelija, to sam bila svjesnija da mi baš to ime pristaje. Moglo bi se postaviti pitanje je li mama (jer ona je bila glavna po tom pitanju) bila vidovita (a dosad baš i nije bila ) ili sam ja pod utjecajem tog imena postala baš takva kakvo samo ime govori. Rekla bih da je ipak sve sretna slučajnost.

Druga zanimljivost vezana za imena je da vrlo često u našim glavama imena identificiramo s osobama pa nam neko ime postane lijepo radi neke konkretne osobe koja ga nosi ili nam pak postane skroz neprihvatljivo radi karaktera ili ponašanja nekoga tko nam nije osobito drag.

Iako je tu najviše riječ o okusu, davanje imena djeci trebalo bi ipak biti i više od toga. Naime, roditelji u odabiru imena ponekad ne misle na posljedice koje po dijete njegovo ime može imati. Npr. imena Svemir, Svemirka, Srna, Jelenko i sl. gotovo sigurno će bar u nekim trenucima života nekoj drugoj djeci izmamiti materijala za izrugivanje. Dobro znamo kako ponekad i poneka djeca znaju biti okrutna, i ne samo kad su imena u pitanju. Druga stvar na koju roditelji ne misle je sama praktičnost imena u određenim situacijama. Ponavljanje imena (prezime ipak nije nešto što biramo) u nedogled nekoj službenici na šalteru, medicinskoj sestri pri dogovaranju pregleda ili neka treća situacija u kojoj izgovaramo ime nije baš ugodna kad se na kraju sve svede na slovkanje.

Osobno sam za izbor imena prihvatljiva za naše podneblje što ne znači da su mi lijepa samo izvorno hrvatska imena nego da u obzir dolaze i ona imena koja se u hrvatskom govornom području sasvim dobro uklapaju. Ima puno imena koja nisu moj izbor, ali mi je razumljiv kao izbor drugoga. Istina, ima i onih za koje ću se čuditi, npr. ime Yoko bi mi sigurno ostavilo uzvik «ajme» ako ne naglas, onda iznutra. Onda npr. Dejvid, Čarls i sl. Isto tako mi ne leže neka imena s 2-3 pod imena. Djetetu dok se potpiše treba pola sata.

Čini mi se jako bitnim da treba voditi računa i o tome da dijete treba cijeli život nositi ime. Sanjica i Ivanica ne ostanu zauvijek djeca, baš kao što mi i npr. Mara i Kata nisu imena koja pretjerano pristaju djetetu. Ali zato baba Kata dobro zvuči.

Ako bih morala nabrojiti par imena koja mi se sviđaju onda bi to od ženskih bila Monika, Katarina, Dora, Ana, a od muških Ivan, Filip,Tomislav, Danijel. To su samo ona kojih sam se mogla sjetiti.

Kako god, to što jesmo nismo radi imena, nego radi nečega puno dubljega. No ime je to koje osim lica, stasa i glasa prvo upoznajemo kod čovjeka (osim na netu gdje se upoznajemo iznutra ), a znamo i sami koliko je nekad bitan prvi dojam. Htjeli to priznati ili ne.