U zadnje vrijeme sam nešto inspirirana mirisima. Bilo je neugodnih, bilo je ugodnih, a danas sam mislila koju reći o kulinarskima. Dobro, ne svim kulinarskim, jer prilično sam osjetljivog i delikatnog nosa (a i želuca) pa neću baš o impresijama koje na mene imaju npr. kelj ili tripice. Još bi mi se i blog mogao usmrditi. Mislila sam o jednom sasvim konkretnom - mirisu pizze, ali i o drugome što mi padne na pamet vezano uz to omiljeno mi jelo.

Prvo, moram vam reći da i po pitanju pizza, nisam baš od onih koji sve vole i probaju. Bolje reći, vrlo sam jednostavan tip u tom pogledu. Najviše volim one "obične" - pelati (ali da je propasirano, a ne sa velikim komadima), sir, šunka, origano. Gljive mogu pojesti ako baš nemam izbora (npr. da mi netko donese pizzu kad sam gladna), ali ako sama biram, onda mi ne trebaju, jer ionako mi nemaju ni okusa ni mirisa. Ima onih koje isto mogu proći, npr. quattro formaggio ili sa pršutom, ali neke ne bi ni da mi netko plati. Npr. one s plodovima mora mi strašno smrde (ajme, opet ja o smradu ). Nedavno smo prijateljica i ja bile na pizzi i jedva sam svoju pojela od mirisa njezine, zadnje spomenute. I sjećam se jedne davno viđene, sa onako razvaljenim jajem na oko i ogromnim komadima nekog ustajalog pomidora kao reprezentativnim lošim primjerkom svoje vrste.

Sad kad sam rekla ono što ne volim, moram reći i koje volim najviše. Dakle, pizza-san je ona koja ima što tanje tijesto (ali da se osjeti da ga je radio stručnjak) i koja je gore obilata (da budem preciznija OBILATA) spomenutim sadržajima. A takvih rijetko rijetko jedam negdje vani. Ako kapnu 3-4 dkg sira. Straaašno malo. A i šunku se treba nerijetko tražiti po pijatu. Sve u svemu, uglavnom mi vani budu dobre, toliko da usput radim mmmm , ali opet - zašto stave tako malo? Znam zašto, ali ... ja bi više.

Zato, da budem skroz zadovoljna, moram pribjeći kućnoj radinosti. Tijesto "radim" u raznim varijantama. Nekad ga stvarno radim (tj. mjesim) i ako se potrefi, a uglavnom da, da stavim pravi omjer svih sastojaka (ja vam to onako otprilike prema šalici) onda bude fino, mada nikad onako kao ono napravljeno ispod peke. Nekad pak kupim ono koje je napravljeno (i koje u pravilu nije nikad tako dobro). A o količinama stavljenim na samu pizzu teško mi se izraziti. Sira stavim BRDO, a šunke koliko imam, mogu čak i bez nje. I origana mora biti vagon. Ono po čemu se moja razlikuje od drugih je da ju radim s kečapom. Nije to bilo koji kečap, samo jedan koristim, jer je provjereno dobar i bez konzervansa (šteta da nije hrvatski, ali nisam našla alternativu). Uglavnom, da ne pričam previše, imate sliku - mojih ruku djelo.

Idem jesti, jer sline mi cure od mirisa koji dolazi iz kuhinje. Ponudila bi i vas, ali ne znam kako vam dostaviti. Mailom možda?