Nešto što bi mi spadalo u VELIKI stres cijelog tijela je situacija u kojoj ujutro kad idem na posao zaspem pa mi je umjesto onih pola sata (koliko mi treba da se probudim, odvegetiram, razbudim i napravim sve potrebne radnje) vrijeme ograničeno na 10-ak minuta. Nije da preuveličavam, jer to mi je tako teško fizički podnijeti da valjda još par sati ne dođem k sebi. Tlak nikako da se normalizira, srce mi radi turbobrzo i turbojako, a i opće stanje je kao da me vlak pregazio. Tu već počinje priča da baš moram imati vremena. Dovoljno vremena.

Neki me dan nazvao dragi mi Rock, onako - čovjek baš kao da je pao s Marsa. Nije baš da me probudio, ali moglo je i tako biti. Dobro, nije to poanta, nego riječi su bile nekako ovako "Di si? - Doma. - Dobro, ja sam tu i tu. Za 10 minuta sam ispred tvoje zgrade." Ono moje "eeeeej, ne mogu tko brzo" mislim da ga baš i nije previše zanimalo tako da taj dio nije čuo. Ne sjećam se točno koliko mi je vremena trebalo, jako malo (svi koji znate Rocka svjesni ste da ga je teško odbiti ), ali tek napomena - rijetki su oni radi kojih bi baš tako sletila na cestu. Jer inače se moram spremiti. Spremiti bi značilo da ako nisam u gradu, na poslu ili negdje da mi je usput, moram ZNATI da idem na cugu. I to moram znati PRIJE. Dobro, nemojte sad cjepidlačiti i pitati koliko prije, ali jednostavno volim znati, a ne da me se isprepada pa da ne zna gdje mi je glava na kraju. I nije tu stvar samo u određenoj minutaži potrebnoj za spremanje nego je bitan cijeli sustav organizacije. Shvaćate što mislim?

Drugo čega se ovom prilikom prisjećam su moji davni izlasci van. Ono kad sam bila mlada. Dobro, i sad sam mlada, ali baš ono kad sam bila skroz mlada. Frendici i meni se išlo van, ono baš fuuuul. U ono se vrijeme, za razliku od današnje ekstremno "in" Rijeke kad je u pitanju noćni život, izlazilo u Opatiju. Do tamo je trebalo doći što je podrazumijevalo autobus, ali nerijetko je problem bio - kako natrag? Uglavnom, ona je bila za ono "ma daj ajmo, pa naći ćemo nekog tamo, a ako i ne, pa možemo stopom u najgorem slučaju". U takvim situacijam ja bih redovito ostajala doma, jer sam opet htjela točno znati kako ću doma, a ne da ujutro onako sva promrzla ko siročić čekam da se netko smiluje. I još da molim Boga da nije neki manijak.

Posebna priča je kad idem na put. Čak i na kratko, par dana. Nije mi jasno kako nekim ljudima uspjeva spremiti se za pola sata bez obzira koliko dugo ostaju tamo gdje idu. Gledam brata, kad god negdje ide na moje "si se spremio?" samo me blijedo pogleda i kaže nešto u stilu "što se imam spremati?". Kod mene spremanje počinje s ceduljicom koja se pojavi i par dana prije i na koju nadopisujem sve čega se onako usput sjetim da moram uzeti. K tome, jasno, ništa ne smije faliti, jer bolje da uzmem i vratim neupotrebljeno (nema veze je li riječ o čarapama, čokoladnoj tortici, kišobranu ...) nego da se negdje usred ničega sjetim da bi mi baš trebao recimo lak za nokte. Da ne govorim da još k tome pratim vremenske prognoze, da se informiram o svim mogućim i nemogućim voznim redovima i da sa sobom uvijek imam neke planove, gradova, autobusnih stanica ...

I što sam zapravo htjela reći ovim postom? Manje ono da neki uvijek nešto planiraju, dok drugi baš sve rade spontano i bez ikakvih razmišljanja. Više ono da sa mnom stvarno nije lako.

UPDATE

Spremanje mi je u zadnjoj fazi pa prije nego odem na par dana samo da vas pozdravim. I da vam kažem da ćete mi faliti. Ne morate govoriti da ću i ja vama. Znam.