Ili - svako zlo UVIJEK za neko dobro

Vrlo često sam u svojim stavovima (pre)čvrsta, što vidite i sami. No, nije baš uvijek sve tako "sjajno", jer negdje mi ta čvrstina nije ona karakteristika koja me određuje. Štoviše, vezano za jedan moj odgovor na komentar prošlog posta, vjera koju imam, kako u Boga, tako i sebe i svoje sposobnosti i mogućnosti, nisu baš uvijek onakve kakve bih htjela. Dok vam ovo pišem, razmišljam koliko je "pametno" govoriti na taj način o sebi. Vjerovatno i nije najmudrije pokazivati vlastite slabosti no meni se baš priča s vama, a za neke druge teme baš i nisam raspoložena. Osim toga, ne da mi se danas biti "mudra". A i ne mogu, tupa sam nekako.

Biti kolebljiv i nesiguran kada vam se u životu događaju neke strašno emotivno-stresne situacije smatram normalnim. Nečim što se, barem u nekom periodu vremena, ne da izbjeći. Zato sasvim sigurno smrt bliske osobe, bolesti, razne tragične situacije, nesretne ljubavi, prekidi veza i brakova, zlostavljanja itd. htjeli ili ne dovode do nesigurnosti, preispitivanja s neizostavnim "zašto baš meni", "zašto ja" pa čak i onoga da se možemo osjećati, bez obzira na stvarne činjenice, kako nemamo nikoga i kako smo skroz sami.

No meni se ništa od toga, hvala Bogu, nije desilo, a svejedno sam se našla u takvoj situaciji. Ne baš toliko tragičnoj da bi mi nestalo optimizma onako kao da je totalni mrak, ali dovoljno da sam se zatekla kako sama sebe žalim. I još gore, da sam čak i Bogu rekla da je zaboravio na mene.

Ne, kako sam rekla, nije riječ o ničem dramatičnom. No valjda se odjednom skupi puno tih nekih sitnica koje kad se spoje postanu ipak prevelike da bih sa njima znala onako kako to radim inače. I naravno onaj uvijek prisutni pojam - očekivanje - koji redovito ako ga se ne "ukroti" rezultira razočarenjem. On je pak vezan na neku vrstu ovisnosti o drugima. Ono kada dozvolim da mi na raspoloženje utječu postupci drugih ljudi. Znam da je sada lako govoriti, jer s vremenskim odmakom lakše mi je tako razmišljati, ali zašto u tom nekom kriznom trenutku ne kažem sebi "ma što me briga što je Netko (tko god) takav i takav, to je Njegov problem". Zašto si ne mogu reći "to nije moj problem" i ići dalje, nego uporno problem prisvajati kao SVOJ i onda kukati i kukati. Da se razumijemo, ne kukam ja toliko, ne naglas. Ali iznutra, iskreno, bučno je bilo. Zato bolje da niste čuli.

Kako uvijek ima i dobro što se da izvući iz svega što nam se u životu događa, tako je i ovaj put. Osim standardno životne škole tipa "drugi puta ću pametnije", tu je i osjećaj da je čak i ovo bilo potrebno da bih znala cijeniti one druge trenutke, one kada mi je lijepo i kad sam skroz sretna. Drugo dobro je ono da uvijek, ali baš uvijek, odnekud "izniknu" ljudi koji nam pomognu čak i onda kada uopće nisu toga svjesni. I treće - uvijek postoji rješenje i uvijek postoji način da sami sebi olakšamo. Sretna sam da sam ga našla. A i sad znam da Bog ipak nije zaboravio na mene.