Vjerojatno ću ponavljati ponešto od onoga što sam rekla u ovih godinu i pol bloganja, ali činilo mi se prihvatljivije to nego na nekoliko blogova ostavljati komentare veličine postova s kojima se blogeri-vlasnici zasigurno ne bi složili. Usprkos činjenici da traže odgovore ili reakcije. Univerzalnu pamet ne prosipaju ni oni ni ja tako da se i njihove verzije stvarnosti, baš kao i moje, mogu opisati upravo onako kako poželimo, a na svakome je da drugčije mišljenje prihvati. Ako to ne želi, što je isto stvar izbora, mora biti spreman na to da na pitanja koliko god pitao, nikada neće dobiti odgovore. Ne zato što mu ih netko ne želi dati (one koje predstavljaju činjenice ili su dio nečega što se zove vjera pa dokaza nema), nego zato što ih ne želi čuti. Paradoksalno, ali je tako.

Obišla sam ponešto blogova koji se uz razne pristupe bave Crkvom, vjerom, religijama, vjernicima, Biblijom itd. Mislim tu na one koji su usmjereni uglavnom na kritiku, tj. one kojima je to smisao postojanja. Prihvaćanje kritike je sastavni dio tolerancije kao i napretka pa onda nikako nisam za opciju da kritike nema. Ali ono čemu se protivim je pristup u kojem to postaje smisao. Naime, ako je netko ateist, onda bi mu smisao trebao biti upravo to - neimanje vjere, neimanje Boga pri čemu se fokusira na sve ono pozitivno što mu to "neimanje" nosi. S druge strane, ako ateistu glavni smisao postane sprdanje oko vjernika, običaja, vrijednosti koje im znače, onda to postaje svojevrsna opsesija u kojoj je glavni cilj - napad. Po tome mi sve to počinje sličiti na isti onaj srednji vijek u kojem je netko glavom plaćao drugačije mišljenje ili viziju. Jedina razlika je što sada glava ipak ostaje na mjestu.

Nadalje, nebrojeno puta čujem onaj pojam - "pravi" vjernik. Tko je prav, a tko kriv? Ili još bolje, tko je taj koji bi trebao donositi takve prosudbe? Ne moram biti psiholog, teolog ili vjernik da bih vidjela da se među onima koji se deklariraju vjernicima kriju svakakvi ljudi - dobri, loši, pošteni, nepošteni, iskreni, lažljivi, odlučni, neodlučni, darežljivi, škrti, brbljavi, šutljivi .... bezbroj podjela. Očekivati od takvih da budu savršeni je ono elementarno nepoznavanje ljudske prirode koje čak i nema veze s Bogom. Ali ako i pogledam sve to s vjerskog aspekta, onda mogu reći da kada bi svi ljudi koji vjeruju bili savršeni, onda im u nekom filozofskom smislu Bog ne bi ni trebao. Kako to ipak nije tako, i kako onaj tko je vjernik zna da je savršenstvo samo u Bogu, onda zahtjevati da svi vjernici budu idealni ipak traži i ulazak u vjeru u nekom dubinskom smislu, a ne samo površinskom. Drugim riječima, ako nevjernik sam sebe oslobađa onoga da mora biti dobar (ugrubo rečeno) namećući da je to a priori nešto za vjernika, onda mi je to apsurd nad apsurdima. Nevjernikovo očekivanje da je upravo vjernik taj koji mora biti dobar (baš radi Boga u kojega prvospomenuti ne vjeruje) ne može biti opravdano očekivanje. Baš se pitam jesam li ja uopće vjernik time što se sada suprotstavljam nekim stavovima, ili bih "bolji" vjernik bila kad bih šutjela i skrušeno i skromno pustila da drugi govore. Ne znam odgovor.

Kritika prema Crkvi nije nešto čega bi se trebalo panično bojati, uostalom, nju čine ljudi pa vjerovati da je savršena spada u naivnost prve vrste. No i tu postoji druga strana medalje. Posebno na činjenicu da je nekima dovoljno čuti riječ svećenik i već postaju puni mržnje. Odakle netko može donositi sudove na osnovi onoga što ne poznaje? Ne poznaje do one razine da je dovoljan trač o 1 svećeniku da bi nasložio priče o preostalih 100. Trač može biti i istina, ali svejedno ... ne sablažnjavaju li se upravo pravi liberali generalizacija i trpanja u kategorije?

Što se tiče govorenja o onome o čemu se ne zna, velika zamjerka je na ono da svećenici pa ponekad i vjernici nemaju što govoriti o seksualnom životu, abortusima, umjetnoj oplodnji, braku i svim onim pojmovima za koje "preobjektivna zajednica" ocjeni da nisu kompetentni. Dajte se samo nakratko osvrnite na blog i sve teme koje se ovdje pojave. Ajde sad DOBRO promislite o čemu svi mi krenemo govoriti. Govore li nevjernici o vjeri i vjernicima? Govore. Govore li nepolitičari o političarima? Govore. Govore li nenarkomani o drogama? Govore. Govore li neroditelji o djeci? Govore. Govore li neliječnici o liječničkim greškama? Govore. Svi govorimo o svačemu. I imamo na to pravo. Ono po čemu se razlikujemo je način na koji izražavamo ono što mislimo, kao i koliko poznajemo činjenice o kojima govorimo. Poznavati činjenice ne znači da ih se mora iskusiti na vlastitoj koži nego da ih se mora poznavati. I tko onda može reći da jedan svećenik nije kompetentan govoriti o (ne)etičnosti pobačaja? U čisto znanstvenom smislu, svećenici poznaju etiku na istom nivou kao i znanstvenici iz područja filozofije.

I za kraj - dva konkretna odgovora Zizifus. Pogledala sam oko sebe. I mišljenje mi se nije promijenilo - vjerujem u dobro i pozitivno u ljudima. Ne znam na što bi mi se sveo život da od prve na ljude gledam kao loše, pokvarene, zle, sebične i grozne. U ljudima vidim dobro, vidim jasno i mane, ali mijenjati ih ne mogu pa mi jedino ostaje nastojati mijenjati svoje. Kojih ima. Drugo, svatko ima pravo na svoja tumačenja, svoje web-stranice i izražavanje mišljenja - i o vjernicima i o nevjernicima. Ako netko nevjernike svrstava u neko "crnilo" društva, ima na to pravo. No definitivno nije istina da generalno gledano vjernik na nevjernika gleda kao na građanina drugog reda. Za Boga u kojeg vjerujem mislim da je bitno kakva djela činimo i kakvi smo i prema sebi i prema drugima, a ne da li se formalno vodimo kroz ovu ili onu knjigu. Prema tome, nepoznavanje Boga od strane nevjernika ne znači i da Bog ne poznaje nevjernika. Smatram da imaš pravo, baš kao i svatko, govoriti o čemu hoćeš. Kao i da to imaš pravo raditi na način na koji hoćeš. Druga je stvar što ćeš nakon napisanoga ipak reći da ne želiš nikoga vrijeđati zaboravljajući da ironičnim i podsmjehivačkim tonom pričajući o molitvi, Bogu, raju to ipak činiš. Ismijavati ipak znači vrijeđati. Ako ne vjeruješ, zamisli da se netko ismijava oko tebe.

Bog i vjera u Njegovo postojanje izbor je čovjeka. Onaj izbor koji nam je On sam dao. To bi svaki vjernik trebao poštivati. I k tome biti sretan što na svom životnom putu baš nikad nije sam.