04.02.2006., subota

Trudni smo

Pisala sam jednom dosta davno o "optimalnom" broju djece. Ovaj put ću o jednom drugom pogledu na sličnu problematiku. "Isprovocirala" me jedna draga osoba koja se u nekim stvarima pa i ovoj sa mnom ne slaže. Drugim riječima, jedan od kamena "spoticanja" nam je (ne)feministički pogled na donošenje odluka vezana upravo za djecu.

Krenulo je od priče o djeci i o tome - koliko. No, ta tematika obično povuče i ono pitanje TKO o tome odlučuje. Što u našem slučaju redovito dovede do one rekla bih stalne dvojbe - može li žena JEDINA odlučivati o tome?

Nisam nikad posebno pisala o svom pogledu na feminizam, što ne znači da ga u mnogim svojim postovima nisam dotakla na ovaj ili onaj način. A desit će se i sad. Naime, feminizam doživljavam kao pokret koji se zalaže za JEDNAKOST PRAVA spolova. To mi pak znači (ako sam dobro slušala feministice u raznim raspravama na blogu i izvan njega) da svaka osoba mora imati jednaka prava. Što nužno povlači da se time ipak ne žele osigurati veća prava ženama nego muškarcima.

Iz meni nepoznatih razloga, ponekad me neke žene doživljavaju kao nekoga tko je "za muške". Samu sebe ne doživljavam tako, jer to bi značilo da se odričem svojih prava, što nije istina. Smatram da ne želim nametati odricanja prava drugome upravo jer ne želim ni da se meni uzima pravo koje me pripada.

Vrlo čest argument žena (čak i ako po opredjeljenju nisu u gore spomenutoj grupaciji) je onaj da je to njihovo tijelo. Svakako da je maternica dio žene, a ne muškarca (spektakularno otkriće koje uče djeca mislim u 5-6 razredu Image Hosted by ImageShack.us), ali da je ona sama po sebi dovoljna, ne bi muškarac ni bio "zamišljen" da bude otac. Bile bismo dovoljne same sebi. U novome biću jednako učestvuju i majka i otac pa prema tome smatram da nikako ne može netko na odluku o tome "koliko" imati samo jedno od roditelja.

Možda prebanalan i preokrutan, ali slikovit primjer neidentičnosti fizičkih karakteristika muškog i ženskog tijela bio bi fizička snaga. Naime, kada bi žene manipulirale na način "to je moje tijelo i ja odlučujem", onda bi i muškarci za svoje tijelo mogli govoriti isto. To bi značilo da je samim time što fizički imaju veću snagu njima dozvoljeno da recimo namlate ženu. Ono kao "a tko ti je kriv što si slabija, ja sam jači i otud mi pravo". Što bi bilo nehumano i uostalom za iza rešetaka. Tako i žene, "jače" su u smislu trudnoće, ali to im još uvijek ne daje za pravo da to koriste PROTIV prava muškarca.

Dakle, ono što želi ovim postom je izraziti stav da biti borac za jednakost spolova ne znači biti onaj tko samo sebi želi što veća prava. To znači boriti se za jednakost prava svih. Ako postoji zalaganje da u nekim segmentima imamo veća prava nego što ih imaju muškarci, onda se treba pomiriti sa činjenicom da na isto pravo u nekom drugom polju imaju oni. A ja to jednostavno ne želim prihvatiti. Smatram da su muškarac i žena ravnopravni i da se ravnopravnost ogleda ne po segmentima koje onda definiramo kako kome paše, nego da za ravnopravnost jesmo u cjelini ili nismo uopće. Što nas opet vraća na već puno puta ispričanu priču o kompromisima, razgovorima, i svakako ljubavi. Jer sa njome, lako je prava dovesti na "poravnatu" razinu. Bez nje, i trivijalna prava postaju problem.

p.s. Ovu frazu "trudni smo" čula sam kod nekih parova pa to vjerovatno znači da su i odlučivali oboje. Image Hosted by ImageShack.us Valjda vas naslov nije naveo na neke krive zaključke. Image Hosted by ImageShack.us

- 11:32 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (56) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

"Ja u ljubav vjerujem"