Jedna od osobina koju ne volim je ona koja se manifestira riječima "hoću 5". Da ne pogađate previše, to su riječi jedne mame koja je djetetu kojem baš i nije išla matematika ozbiljnim tonom upućivala takve riječi. Ni inače nije rijetkost da roditelji djecu prisiljavaju ne samo na izvrstan uspjeh u školi, nego čak i na neke "genijalne" prosjeke kao onaj 5.0. Pitam se leži li korijen toga u pomalo bolesnoj ambiciji roditelja koji neke svoje frustracije i nedosanjane snove žele realizirati na ovaj način, ili?

Osim što se ambicioznost djeteta ogleda u uspjehu u školi, vidljiva je i po nekim željama kojima nas obasipaju dječja usta - oni žele biti pjevači, glumci, doktori, nogometaši, direktori, misice ... što se može pripisati bujnoj mašti, potrebi za snovima, utjecaju medija, ali opet nerijetko i onoga što direktno ili indirektno primaju od roditelja. Jasno da se u budućnosti uglavnom stvari ne razvijaju baš tako, ali se sama (ne)ambicioznost ukorjenjena u djetetu prožima i kasnije.

Čini mi se da je po tom pitanju jako važno imati mjeru tj. pronaći balans. Ne biti ambiciozan i ne htjeti baš ništa i u ničemu više, za mene je stran pojam. Polazim od onoga da sam uvjerena da uvijek mogu bolje i više. I dati, a onda samim time i dobiti natrag. Živjeti potpuno neambiciozno mi izgleda na neki način nezainteresirano i bezvoljno. Znači mi kao da netko sebe ne želi razvijati dalje. U svakom smislu.

S druge strane, pretjerana ambicioznost gledana iz svijeta realnosti zna biti smiješna. Vjerujem da ste i vi sretali ljude koji su prevrtali filmove o privatnim firmama, dobrim autima, a bome i "komadima", a pritom su bili obične ljenčine koje nisu u stanju imati posao više od par mjeseci ili pak dignuti se iz kreveta prije 12. Da ne kažem da u bircu ne bi imali "hrabrosti" ni prići "komadu", a kamoli prozboriti koju.

Često se ambicioznost povezuje sa poslom. Doduše, to je i realno očekivati. Ali u tom smislu se mogu stvoriti i neke pogrešne slike. Tako npr. žena koja je majka, koja ne radi i koja se bavi "ženskim" poslovima ispada neambiciozna i to u onoj mjeri u kojoj sam govorila prije. No, netko može biti ambiciozan po pitanju usavršavanja međuljudskih odnosa, odgojnih mjera, usvajanja znanja ... drugim riječima, nije sva ljudska ambicioznost svedena na ono jesi li direktor ili nisi.

Znam da vas ne zanima , ali ne mogu ne spomenuti i blog-ambicioznost. One teorije kako se blog piše za sebe kod mene u rijetkim slučajevima drže vodu pa mi je logičan zaključak da se gotovo svatko voli ili bi se volio vidjeti na nekoj listi (ne računajući onu Fresh). S obzirom da kao ni inače u životu apsolutne pravde nema i da kao i inače postoje oni koji napreduju s manje truda od onih koji ne napreduju s više ne samo truda, nego i stila, pismenosti, originalnosti, ne čini mi se osobito mudrim poticati vas na tu vrstu ambicioznosti, ako već i sami niste potaknuti. Ali ono što mogu je reći vam da budete dovoljno ambiciozni SEBI. Ja jesam. Trudim se pisati postove, čitati vaše i postove i komentare onako kako to nisam radila kad sam došla na blog. I nije da se samo trudim ... znam da to radim bolje nego gotovo prije godinu dana.

Sami si postavljamo granice pa ih dostignemo pa onda opet postavljamo nove. I tako cijeli život. Mene to podsjeća na ono čime se bavi Branka Vlašić. Ako letvicu stavite prenisko, nemate motivaciju. Ako ju stavite previsoko, preskok postaje utopija. Svatko ima svoje granice, svatko ima svoj prag do kojega može ići. Samo ono što je svima zajedničko, napreduje se centimetar po centimetar.