"Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak, ili dobar kraj. Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad? Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetlištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjiv i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom?"

U ono vrijeme bila sam mlada djevojka koja je imala sreću iz toplog i mirnog dnevnog boravka roditeljskog doma gledati što se događa u mojoj zemlji. Kada se sjetim tih strašnih dana, mjeseci i godina patnje tih ljudi, gotovo da ih mogu proživjeti i danas. Dovoljan je samo kratki pogled na žene, djecu, starce koji sa vrećicama u ruci, tužnih očiju bez nade, hodaju ispred vojne mašinerije napuštajući svoj rodni grad. Vukovar.

Grad Vukovar branilo je oko 1800 branitelja, što samih Vukovaraca, što branitelja iz drugih hrvatskih i ne samo hrvatskih gradova. Veliki dio njih poginuo je u borbi, mnogi su ubijeni kao zarobljenici, mnogi su zatočeni skupa s civilnim stanovništvom u logorima po Srbiji (njih oko 5000). Jedan od najvećih zločina u civiliziranoj Evropi desio se nakon ulaska okupatorske srpske vojske u Vukovar kada su ranjenici iz bolnice, posebno muškarci, odvedeni te ubijeni, o čemu svjedoče i tijela nađena u masovnoj grobnici na Ovčari.

Jedan od onih koji su dali sebe za domovinu je i hrvatski novinar Siniša Glavašević čijim sam riječima iz «Priče o gradu» iz njegove posmrtno objavljene zbirke «Priče iz Vukovara» započela, a i završit ću, ovaj post. Odveden je na Ovčaru 19. studenoga 1991. gdje je i ubijen u svojoj 32. godini života. Poseban i izniman čovjek. Kao što je bio i svaki onaj čovjek koji je život izgubio braneći domovinu, govoreći istinu, želeći mirno živjeti u svome domu. Svaki takav, bez iznimaka.

Svi ti ljudi ne smiju (p)ostati broj. Oni zaslužuju istinu o Vukovaru. Pravu istinu, ne razne političke istine određenoga vremena. A pisati istinu mogu samo ljudi koji su to proživjeli. Od onih tada najmlađih koji su kao prognanici isrctavali drvenim bojama svoja tužna djetinjstva, majki koje su sa bebama u naručju odlazile u beznađe, liječnika iz bolnice pa do ratnih izvjestitelja, i dakako preživjelih hrvatskih branitelja.

Ne zaboraviti znači ne izbrisati prošlost. Ne zaboraviti ne znači i ne oprostiti. Oprostiti - riječ koja zahtjeva trud, želju i volju. Riječ koja oslobađa od mržnje. Riječ koja je put u ljubav. Riječ koja je put u budućnost.

"Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko ce Vukovar iznijeti iz mraka? Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se. Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali, i primili prvi poljubac -netko je jednostavno sve ukrao jer, kako objasniti da ni Sjene nema? Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa. Morate iznova graditi. Prvo, svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim, svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti. A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad - to ste vi."