Odnosi među ljudima, znate i sami, nisu uvijek jednostavni. Bez obzira radi li se o odnosima muž-žena, dečko-cura, roditelj-dijete, brat-sestra, dvoje prijatelja, dvoje poznanika ili pak neki kojeg nisam navela. Imati dobar međuljudski odnos nije nimalo lako definirati. No, mislim da je jedna od temeljnih stvari imati sposobnost empatije, tj. sposobnost suosjećanja sa drugom osobom.

U današnje vrijeme (iako ne volim tako govoriti, jer ispadne da smo sve sami biznismeni) ljudi sve manje imaju vremena jedni za druge. Razlog, vidi se iz prethodne rečenice, ne vidim u nekom traženju boljega ekonomskog statusa, nego prije bih rekla u sebičnostima raznih vrsta, kojih baš nitko od nas nije izuzet. Podrazumijeva se da ponekad uistinu nemamo vremena za bliske ljude, ali ponekad i to neimanje vremena znači htjeti prije svega ugoditi sebi pa tek onda vidjeti imamo li eventualno vremena za nekoga tko nam je blizak i drag.

Empatičnost je mislim dobrim djelom nešto s čime se rađamo. Znam to po nekim stvarima kojih se sjećam iz djetinjstva. A sjećam se da neka djeca baš nikad nisu imala osjećaja za neke stvari za koje nekad druga itekako jesu. I danas pamtim curicu s kojom se nitko od njezinih vršanjaka nije htio igrati, jer je bila iz problematične obitelji i gotovo da jednak osjećaj prema tome imam i danas, kao što sam imala nekad.

Mislim ipak da nije sve stvar genetike, jer suosjećanje se može i «učiti». Ne odnosi se to nikako na puko učenje i savladavanje lekcija, ali se uči na neke druge načine. Jedan je svakako naučiti se slušati. Ne slušati ofrlja i reda radi čekajući da mi dođemo na red pričajući ono naše, nego iskreno saslušati čovjeka. Kad smo već kod slušanja, blog mi je gotovo savršen primjer gdje vidim kako to neki rade baš tako iskreno, neki pak uistinu nevjerojatno loše. Čitajući komentare i ne samo na svome blogu vidim kako ljudi vrlo često tako plitko i nedubinski čitaju otvaranje nečije duše da jednostavno ne mogu vjerovati da je to moguće. Valjda su spremni i na to da se i njihova čita jednako tako plitko.

Drugi način razvijanja empatije su knjige. Nisu to knjige tipa «10 minuta do empatičnosti» ili slično, nego neke sasvim druge. Jer, svi ti brzinski savjeti, ako i jesu dobri, zaboravimo jednako brzo kako smo ih i pročitali. Mislim na knjige koje nam diraju dušu, koje govore o ljudskim sudbinama i životima. Također mislim i na one knjige koje nas uče životu onako kako bismo ga trebali živjeti da budemo sretniji, ne sretniji u trenutku, nego onako dugoročno sretni. A sretniji smo baš uvijek kad usrećimo drugog čovjeka.

Jedan od načina je i onaj koji ne možemo planirati. A taj je – vlastiti život koji živimo. Iskustvo življenja svakoga dana. Jer, sjećajući se nekih svojih iskustava možemo ako to želimo razumijeti i iskustvo drugoga, i u skladu s time nastojati mu pomoći kad se nađe u nekom problemu ili životnoj prekretnici.

Mislim da je na neki način sposobnost suosjećanja sa ljudima oko sebe svojevrsan dar. Dar kojega trebamo razvijati iz dana u dan. Time pomažemo drugome čovjeku, a to nam se bez ikakvih revanšističkih primisli uvijek vraća, na ovaj ili onaj način. Nije li nam drago kad netko suosjeća s nama? Zamislite onda koliko je drago čovjeku s kojim suosjećate baš vi.