U ovom ću slučaju vjerovatno biti bar mrvicu subjektivnija nego u nekim drugim postovima. Ne zato što radim u školi, jer ne radim. Nego možda zato što mi je to svojevremeno bila velika ljubav. Ali i neostavareni san, koji je u međuvremenu prestao biti san. Iako sam postala profesor, splet okolnosti odveo me u neke druge vode. No, mentalni sklop mi je prilično senzibilan na obrazovanje uopće, i školsko, i visokoškolsko.

Nemam namjeru u postu pisati o današnjem štrajku profesora. Iako mu se kad sam već spomenula, protivim. Ne kažem da su plaće dovoljne, jer nisu, ali kako sam i prije govorila – mi ne živimo u Francuskoj, Švedskoj, Italiji da bi svakome mogli priuštiti neku adekvatnu i pristojnu evropsku plaću. Ali to je cijena koju trebaju platiti svi, i liječnici, i činovnici, i učitelji, i suci, i da ne nabrajam dalje.

Danas sam htjela pisati o nečemu drugome, nečemu što je postala današnja stvarnost. U vrijeme moga školovanja (a nisam baš neka stara bakica ) znalo se zašto je učenik dobio 1 (čitaj – komad ). Jer NIJE znao. Ili jer nije dovoljno znao. Dobro, bilo je, sjetite se i sami, neurotičnih profesora koji bi davali 1 iz nekih drugih razloga, ali ipak su takvi bili manjina. Ja komada, nije da se hvalim , nikad nisam imala puno, ali kad bi tata dolazio s informacija (kod nas doma je to radio tata), brat bi obično bio manji od makovog zrna. Jer, u nekoj životnoj fazi, škola mu je bila dosta van životnih prioriteta. Recimo da je zanimljivije bilo voziti skejt. E, dakle, kad bi tata došao doma i počeo ga tražiti po stanu, znalo se što slijedi. «Opet ne učiš», pa opaki pogled, pa pogled mami, pa pogled nasmješenoj meni (koja je brata uvijek branila, ali nije mogla sakriti ponos kad bi bila nabačena usporedba njega i mene ), pa gorući pogled dalmatinsko-temperamnetnog brkatog oca. Mislim, situacija napeta skoro kao u kaubojskom filmu kad Clint (Cookie, muzo ) uleti u jedini birc Texasa u miliun kvadratnih kilometara. Poanta – znalo se tko je kriv za to što je dobio 1. Onaj tko NIJE učio. I što slijedi –poduzimanje mjera da se te jedinice isprave. U obliku «više učenja, manje igranja».

Danas imamo nešto drugo. Sasvim drugo. Mnogi profesori su dovedeni u situacije da NE smiju dati 1. Ili pak smiju cijelu godinu (jer znanje ne da je za 1, nego za 0), ali na kraju te kečige treba nekim čudom transformirati u dvojke. Svakakvih tu razloga ima. Ponekad, jer se profesor sažali ili bolje reći smiluje, ponekad jer dobije naputak da je učenik prekapacitiran komadima (i da se u protivnom pada razred), ponekad jer dobije naputak nadređenoga (a ovaj pak pozna nečijeg oca koji je u nadzornom odboru seoske firmice), ponekad, jer se BOJI agresivnih reakcija pojedinih učenika, itd.

I onda, kada se pojavi profesor koji se uspije protiv svega toga izboriti stavom i kada kaže da totalno neznanje može značiti samo – jedinicu pa čak i ako je riječ o maturantu, imamo, možda već pogađate – novu medijsku aferu.

Zamislite, jedna profesorica matematike zaključila nekolicini učenika 1 iz matematike, koje su značile pad razreda (jer to nisu bile jedine jedinice). I što imamo? Novinsku senzaciju – profesorica onemogućila učenicima upis na fakultet. Heeeeej???? Baš mi pada napamet kako visokoobrazovni svijet gubi studentsku «elitu». Možete misliti što bi dotični učenici briljirali. Kao prvo, mala je vjerojatnost da bi se takvi i upisali, ako postoji razredbeni ispit. Osim dakako, ako moćni ili agresivni mame i tate ne potegnu veze. Kao drugo, zar svi moraju upisivati fakultet?

I tako otac jednoga od spomenutih učenika koji nikad nije bio u školi na roditeljskom sastanku ili informacijama, ili majka koja je bila par puta na kraju godine i pri tome samo neprijateljski prijetila medijskim linčom, dignu «revoluciju» u kojoj ispada da su profesori zvijeri koje muče njihovu djecu. Ista ta majka sa drugim mužem ili ljubavnikom (nisam zapamtila taj detalj ) odlazi u drugi grad ostavljajući dijete «brižnom» ocu.

Jasno vam je kolika je moć u rukama trećerazrednih novinara kada slučaj dospijeva i do samoga Ministarstva. I što da čovjek kaže? Kao i inače u životu, neki ljudi koji nisu sami rješavati svoje probleme i koji nisu svjesni da su problemi radi njih samih, UVIJEK traže krivce u drugome. Nažalost, u odgoju djece, čini mi se, to poprima sve šire dimenzije. Jer neki roditelji jednostavno nisu u stanju shvatiti da im dijete nije savršeno. I da je problem lošega školskog uspjeha uglavnom posljedica karaktera učenika, kućnog odgoja i radne nesposobnosti, a tek rijetko neadekvatnog ponašanja profesorskoga kadra.

Mislim da ocjena nije uvijek mjerilo znanja, a inteligencije još manje. No, kada se skupi više ocjena, one su ipak svojevrsni pokazatelj (ne)znanja i (ne)rada. Sigurno da savršenog ocjenjivanja nema, a da je to tako, sigurna sam da bi svatko od nas mogao posvjedočiti vlastitim primjerima. No, baš nitko ne može reći da je cijelu godinu učio i pao razred, ili pak da nije uopće učio, a bio redovito izvrsnog uspjeha. Kad se malo zamislite nad svojim davnim ili ne tako davnim ocjenama, uvidjet ćete da su one u prosjeku ipak bile pravične. Ako se varam, jedva čekam da me razuvjerite.